U pretposljednjem nastavku drugog dijela priča Ljubiše Anđelića iz knjige "Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965" donosimo zanimljive anegdote sa njihovih putovanja u Kotor i Mostar, sjećamo se starih Trebinjaca poput lađara Bora Smrzlića i čuvenog profesora francuskog jezika u "Gimnaziji" Rajka Bokića.
PLIVAČI HOĆE - ŽARA NEĆE
Prvih godina, najviše utakmica na području BiH odigrali smo sa “Mladosti” iz Sarajeva. Mi smo zbog hladne vode nerado igrali na Bembaši, ali smo, kao mladi uvijek željeli doći u veliki grad. Sarajlije su prosto bile opčinjene Trebinjem i Trebišnjicom, pa su kod nas često gostovali, a i boravili kao turisti. Tako smo se sa njima družili i van plivališta i održavali prijateljske odnose. Sa njima se nismo rastali na, za nas, posljednjem prvenstvu BiH u Trebinju ljeta 1965. godine. Tada “Mladosti” više nije bilo. Igrom slučaja rastali smo se tri godine ranije u Mostaru. U tom gradu “Leotar” i “Mladost” trebali su odigrati jednu revijalnu utakmicu, da bi pred Mostarcima demonstrirali igru sa loptom u vodi. Vaterpolo utakmica do tada u Mostaru nije bilo. Utakmica je trebala da se odigra u bazenu u krugu vojnog logora. Kada su igrači dva tima došli na bazen vidjeli su da taj objekat nema uslove za odigravanje utakmice. Voda u bazenu nije bila dovoljno duboka, pa se moglo šetati po dnu bazena, što pravila ne dopuštaju. Izgleda da po nagovoru iz PK “Velež” bazen nije bio napunjen vodom do vrha da se utakmica ne bi odigrala. Tek kasnije smo saznali pravi uzrok svih tih zavrzlama oko te utakmice. Naime, polovinom pedesetih godina u Mostaru je osnovan PK “Velež”. Za trenera plivača došao je Žara Govedarica. U radu sa plivačima bio je prosto fanatik. Opsjednut idejom da “Velež” jednog dana bude najbolji u plivanju u Jugoslaviji, zaveo je oštre treninge i gvozdenu disciplinu. “Veležovci” su osvajali medalje, ali su se više bojali Žare nego protivnika u stazi. Žara nikada nije volio vaterpolo, jer je smatrao da će igra sa loptom uništiti mostarsko plivanje. Na često postavljeno naše pitanje, zašto pored odličnih plivača “Velež” nema i vaterpolo sastav, Žara bi odgovorio: “Moji puleni ne vole igru sa loptom. Oni vole da se pojedinačno iskazuju”. Ta konstatacija nije bila tačna. U razgovoru sa “Veležovcima” osjetili smo koliko nam zavide što igramo vaterpolo, i da im želju za tim sportom guši trener.
Poslije toga “propalog” gostovanja u Mostaru, često smo se susretali sa igračima “Mladosti”. Na studijama u Sarajevu, u Trebinju ili na moru. Često smo pominjali i neodigranu utakmicu u gradu podno Veleža. Ta druženja, nažalost, nisu baš dugo trajala. Smrt je rano “desetkovala” gotovo kompletan sastav sa Bembaše. Prvi je tragično završio život Neven Džamonja, član hora sarajevske Opere. Zanjim su “otišli” pravnici Milan Vranjić i Milan Rakić. Poslije Olimpijde u Sarajevu, gdje je bio portparol te velike sportske manifestacije, umro je Pavle Lukač. Više nije među živima ni Mirza Idrizović, tvorac filma “Miris dunja”. Tako je “Mladost” rano otišla sa ovih prostora, ali ne i iz sjećanja nas vaterpolista “Leotara”.
PLOVEĆI NAVIJAČI
Malo je ko imao takve gledaoce - navijače, kao što smo imali mi u vaterpolu. Oni su često bili naš “osmi” igrač. Na starom plivalištu bodrili su nas sa, tada, drvenog mosta, a bilo ih je za vrijeme utakmice i na startu i okretištu. Na novom plivalištu, koje je 1956. godine postavljeno uz obalu, nizvodno od mosta, na tribina se često okupljalo, posebno uveče, i preko 2.000 ljubitelja vaterpola. Nikada se tu nisu štedjeli dlanovi niti glasne žice, da bi “Leotarci” došli do pobjede.
Noću je uz naše igralište bio pravi ugođaj i za strane turiste, koji su odsjeli u hotelu “Leotar”. Jedan broj navijača pratio je klub i na brojnim gostovanjima, posebno kada smo igrali na moru. I tada su bili od velike koristi
.jpg)
Trebinje je, kao rijetko koji grad kod nas, imao i svoje “specijalne” navijače. To su bili gledaoci koji su nas podrili iz svojih lađa. Tada je na rijeci tih plovila, uglavnom bijele boje, bio znatan broj. Najviše su ih imali oni uz obalu iz kvartova Stari grad, Centar, Krš. Sat prije utakmice, uz pjesmu i svirku, krenuli bi prema plivalištu. Svi su bili naoružani raznim rekvizitima za navijanje - čegrtaljkama, loncima, trubama, bubnjevima. Nosili su i transparente sa raznim natpisima. U lađama, koje su normalno primale po tri osobe, bilo je tada po pet-šest navijača. Tu su bile i lađe četvrtastog oblika, koje su služile za vađenje i prevoz pijeska iz rijeke. U njih se ukrcavalo i desetak navijača. Bilo je dosta i gondola, a i kajaka. Tada najbolji majstor u pravljenju lađa bio je Boro Smrzlić, zvani Sjekira. Nadimak je dobio kada je bio fudbaler trebinjske “Jugoslavije” prije Drugog svjetskog rata. Igrao je beka i to oštro. Po tome je i dobio taj “nježni” nadimak.
Lađari bi se pred utakmicu usidrili uz samu ivicu igrališta, pa su imali najbolji pregled igre. Često su sa nama razgovarali i davali “savjete”. Nikada nisu vrijeđali protivnika. Čak su za slabije ekipe sa strane i navijali. Jednom kada je “Radnički” iz Prijedora gubio sa više od deset golova počeli su bodriti goste i aplauzom su ih ispratili iz Trebišnjice. Željeli su da im tako olakšaju teški poraz.
Dobre se sjećamo utakmice sa sarajevskom “Mladosti” na prvenstvu. Dvije Trebinjke, već u poodmaklim godinama, u lađi su držale veliki transparent na kojem je pisalo: “I mi smo sa vama, pobijedite!”. Za vrijeme igre stalno su nas “progonile” te riječi. Pobijedili smo Sarajlije sa 10:0.
Poslije svake pobjede bio je običaj da najvatreniji navijači skaču u vodu da bi nam čestitali. Grlili su nas i ljubili, a mi smo bili umorni od igre. Često smo ronjenjem “bježali” do obale, gdje smo nalazili spas od silnog izliva ljubavi. Koliko su Trebinjci voljeli vaterpolo ilustruje podatak da nam nisu uputili niti jednu grubu riječ, kada su se za vrijeme utakmice sa švedskim “Helasom” srušile drvene tribine, gdje je bilo i povrijeđenih.
Detalj sa utakmice u Trebinju
ZBOG GLEDANJA BEZ SNA
Često smo odlazili u Kotor u goste kod “Primorca”. To putovanje za nas je bilo naporno. Trebalo je po žegi nekoliko sati do grada u Boki kotorskoj. Jedino smo kraći odmor u putu imali na trajektu, kada smo se preko mora prebacivali iz Kamenara ka Lepetanima. Na tom velikom splavu, koji pokreće jaki motor, izlazili smo iz autobusa da se malo prošetamo uz ogradu plovila i gledamo čisto, plavo more. Na trajektu je uvijek bilo i stranih turista. Mi bismo, na francuskom, izmijenili po neku riječ sa “ljepšim polom”. Taj jezik, pored ruskog, tada smo učili u našoj Gimnaziji u Starom gradu. Učio nas je poznati profesor Rajko Bokić. I on je bio, kao i mi, zaljubljenik u Trebišnjicu. Pravio je i vozio kajake. Njegov je bio najbolji i zvao se “Žozlen”. Zašto mu je dao to francusko ime, nikada nismo saznali.
.jpg)
U Kotor smo u ljeto 1957. godine stigli sa zakašnjenjem u kasnim popodnevnim satima. Sa nama su bili i naši plivači, pa nas je bilo preko 30. Domaćin nam je zbog najezde turista za prenoćište ponudio jednu osnovnu školu, u centru grada. Nismo se bunili, jer smo što prije željeli da legnemo i spavamo. Morali smo u učionicama sami sklanjati klupe da bismo legli na pod, muškarci u jednu, a žene u drugu učionicu. Sa jedne strane, pored mene, legao je neki Jovo, čijeg se prezimena ne sjećam. Bio je iz okoline Bileće. Našli smo ga u Kotoru. Nije imao gdje spavati, pa smo ga poveli u školu. Čim smo legli, naš novi cimer, počeo je tako jako da hrče da mi, koji smo legli blizu njega, nismo mogli zaspati. Mislili smo da se pretvara jer je sve vrijeme držao oči otvorene, pa smo ga prodrmali da mu kažemo u čemu je problem. Sve je bilo uzalud. Jovo je širom otvorenih očiju do jutra gledao u tavanicu i hrkao. Mismo se čitavu noć prevrtali i malo zadrijemali tek pred zoru. Kada smo ustali, pitao sam Jova kako spava otvorenih očiju? Rekao mi je da tako spava od rođenja. Prvi put sam, a i moji suigrači, vidio i čuo za takvo “budno” spavanje.
Umorni od nespavanja, nas nekoliko igrača, u bazenu “Primorca”, nismo mogli pružiti maksimum, pa smo bili najveći krivici što smo tada utakmicu u Kotoru izgubili sa 7:4. U domaćoj ekipi tada je igrao i plivao prsnim stilom Đorđe Perišić, kasnije igrač beogradskog “Partizana”.
Naši plivači i plivačice bili su bolji od domaćina. U njihovom razredu nije bilo Jova i njegovog “spavanja”.
/nastaviće se/
O AUTORU
Ljubiša Anđelić je rođen 26. oktobra 1932. godine u Trebinju. Diplomirani je pravnik u penziji. Dugo godina se bavio novinarstvom. Do sada je objavio 11 knjiga memoarske proze o Trebinju i Trebinjcima, sa malim ”izletima” i u druga prostranstva. Njegove knjige su: ”Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965” (Trebinje, 2001), ”Ugašeni kandelabar” (Trebinje, 2002), ”Vojnici Bele lađe” (Trebinje, 2003), ”Skalinima u san” (Trebinje, 2004), ”Plava čarolija” (Trebinje, 2005), “Margaretine želje”, (Trebinje, 2006), “Slatka nostalgija” (Trebinje, 2007), “Cipele od kartona” (Trebinje, 2008), “Slika o Antoniji” (Trebinje, 2009), “Stećci lijepe Mariam” (Trebinje, 2010) i “U sjenci platana” (Trebinje, 2014). Živi u Trebinju.
Šta Vi mislite o ovome?