ljubisa andjelic.jpg

U nastavku priča iz knjige "Vaterpolo na Trebišnjici" donosimo zanimljive zapise Ljubiše Anđelića iz trećeg dijela knjige pod nazivom "Sjećanja na omiljene Leotarce".

"STRANCI" NA TREBIŠNJICI

U sastavu "Leotara" uvijek je bilo igrača koji su u Trebinje došli sa strane da kraće borave ili samo kao pojačanja za neke utakmice. Ti "stranci" primani su srdačno i bili su od velike koristi za naš klub. Veliko pojačanje za "Leotar" bio je Miro Porobić. Došao je iz Herceg Novog da radi u Industriji alata i ostao gotovo deset godina. Mnogo je savjetima i iskustvom koristio u našim prvim nastupima. Nekada je zamjenjivao i odsutnog trenera. Za "Leotar" je kraće igrao i Beograđanin Vlado Teokarević, iz poznate trgovačke porodice tekstilom. Pojačao nas je na prvenstvima u Banja Luci i Lukavcu.

Ipak, najviše pojačanja u našem timu, bilo je iz susjednog Dubrovnika i to iz "Juga". U kvalifikacijama za II saveznu ligu igrali su za nas Dubrovčani Ivica Valjalo i Igor Rihter. Bili su prosječni igrači, ali sa iskustvom za turnirsko takmičenje. Kraće u "Leotaru" je igrao i Ivo Kolić, takođe iz grada podno Srđa. U Trebinju je imao rođake. Nije bio neko jače pojačanje, ali je bio "osvježenje" za suigrače i svi su ga voljeli. Pričao bi na treningu i pred utakmicu razne viceve i dosjetke, starim dubrovačkim govorom, što nas je zabavljalo. Mi smo o njemu znali dosta dogodovština, a jedna se najviše prepričavala. Ivo je jednom bio u gostima kod babe Milice Pravice u centru grada. Pojeo je sve kolače koje je baka stavila na sto. Poslije toga obilnog gošćenja i drugih, sličnih posjeta rodbini, znao bi reći: "Dobro meni pape kaže, valja svoje obić". U vezi ovih "slatkih" posjeta znali smo mu reći: "Ivo ti si u dobroj kondiciji, kolači ti daju snagu"!

U ljeto 1956. godine tim "Leotara" je pojačao još jedan Dubrovčanin - Drago Vajnberger. Ranije igrač "Juga" bio je klubu od koristi. Najviše, "Leotar" je dobio dolaskom u Trebinje golmana Paska Šoletića. Teško je bilo zatresti njegovu mrežu, kada je bio raspoložen. U klubu je kratko igrao još jedan Primorac Dinko Rici. Kao oficir došao je iz Rijeke na službu u Trebinje. Imao je teškoća sa očima, pa je to najveći razlog da ranije, kao član "Primorja" ne zaigra i za reprezentaciju Jugoslavije. Na završnim prvenstvima u Lukavcu i Banja Luci korisno pojačanje bio je Novljanin Boro Klisura, ranije prvotimac "Jadrana".

Svi ovi "stranci" igrali su za naš klub više iz ljubavi nego zbog neke materijalne koristi. Klub nije imao nekih većih novčanih sredstava da bi ih adekvatno nagradio. Plaćao im je stan i hranu i davao nešto novca za džeparac. Taj novac oni bi, najčešće, trošili sa domaćim igračima - za kolače i sokove. 

NEZABORAVNI TRENERI

Imali smo sreću, a i čast, da nas vode, za to vrijeme, treneri sa jugoslovenskom, a neki od njih i svjetskom, reputacijom. Poslije kapetana Stanišića, u ljeto 1950. godine, za trenera je došao Tomo Kopić. Tomo je kratko i igrao za seniorsku ekipu, pa se potpuno posvetio plivačima. U ljeto 1954. godine, kada smo prvi put postali prvaci BiH, sa nama je radio Dinko Rici, povremeno je i igrao, ali samo na prijateljskim utakmicama. U ljeto 1957. godine, "leotarce" je trenirao Miro Lučić, iz Beograda, sa diplomom DIF-a. Prije "Leotara" bio je trener "Severa", a karijeru je završio u Grčkoj, kao trener nekoliko prvoligaša. Kao veliki romantik, često je znao sjediti na terasi hotela "Leotar" i diviti se ljepoti Trebišnjice. Jedno vrijeme smo se takmičili i pod vodstvom trenera Lovra Štakule, ranije igrača "Juga". Njegov stariji brat Ivo Štakula, bio je stalni član reprezentacije Jugoslavije. Umro je od posljedica infarkta, u bazenu na treningu u Melburnu, pred Olimpijadu. Lovro je 1959. godine vodio školu za vaterpolo trenere u Trebinju. Savjetima je pomagao ali nikada nije bio zvanični trener Dubrovčanin Mile Petković, trener "Juga" i reprezentacije. 

Trener je bio i Miro Porobić, aktivni igrač kluba. Treba posebno istaći trenera Luku Ciganovića, iz Dubrovnika, prije II svjetskog rata, legendu jugoslovenskog vaterpola i plivanja. Bio je član "Juga" i stalni reprezentativac Jugoslavije. U Magdeburgu je 1934. godine, igrao na prvenstvu Evrope i postigao pobjedonosni gol protiv Španije (3:2). Na 100 metara kraul bio je najbolji u tadašnjoj Jugoslaviji. Malo ko zna da je život toga čovjeka vezan za naš kraj. Naime, tridesetih godina prošlog vijeka, Luka je, kao svršeni učitelj, došao na prvo službovanje u selo Dubočani. Prvim slovima učio je djecu Dubočana, Vrbna, Budoši. Slobodno vrijeme krajem proljeća i u jesen, koristio je za treninge na Trebišnjici. Plivao je na rijeci kod tada elektrane "Parež" i u blizini manastira Dobrićevo i Kosjerevo. Svoje đake, pored azbuke, učio je plivanju i ribolovu. Sa seljanima je često išao i u lov na divljač. U Dubočanima su se divili njegovom brzom plivanju, pa su stariji kod kuća ispredali razne priče u vezi sa tim. Zimi, poslije nastave, znao je sa Dubočancima uz ognjište "besjediti" satima. Nedjeljom bi odlazio do Dubrovnika, a znao je često svratiti i u Trebinje. U gvožđarskoj radnji Vasa Babića, čekalo ga je beogradsko "Vreme", list koji je redovno čitao. Ciganović je u toku prošlog rata umro u Dubrovniku. Vijest o njegovoj smrti sa tugom smo primili mi vaterpolisti "Leotara", koji smo ga dobro poznavali.