vaterpolo leotar trebisnjica2.jpg

Nakon dvosedmične pauze, nastavljamo sa zanimljivim pričama našeg sugrađanina Ljubiše Anđelića. Ove nedjelje donosimo priče o Mišku Stevanoviću i Raru Saradžiću, svojevrsnim simbolima sporta na Trebišnjici u drugoj polovini 20. vijeka.

NAŠ MIŠKO

Iako se Mihajlo Stevanović-Miško nije rodio u Trebinju, nikada ga nismo smatrali strancem. Naprotiv, on je bio i ostao naš Miško. Njegov otac, tada pukovnik JA, došao je sa porodicom iz Sombora u naš grad početkom 1950. godine, da bi predavao u školi rezervnih oficira. Tako je i Miško postao Trebinjac. Stanovao je u centru grada, iznad tada jedine apoteke "4. oktobar", na početku Bilećke ulice. Počeo se prvo družiti sa nama i sa nama je prvi put otišao na "Start". Godinama je ostao vjeran "Leotaru". Tada je imao više znanja i iskustva od nas, koji smo tek počinjali igrati vaterpolo. 

Na prvim treninzima krišom smo ga posmatrali kako spretno barata loptom i sa lakoćom daje golove. To je Miško sve pokazao na najbolji način, kada smo osvojili naslov juniorskog prvaka BiH. Polovinom 50-ih godina, Stevanovići su odstelili za Beograd. Tu, u velikom gradu, nastavio je karijeru u VK "Sever". Kada je taj tim u ljeto 1956. godine igrao sa "Jugom" u susjednom Dubrovniku, Miško je bio inicijator da Beograđani dođu u Trebinje. Želio je da njegovi suigrači vide grad, a posebno Trebišnjicu. Gosti su pobijedili Leotar sa 5:3 i kazali da bi za njih bila velika šteta da nisu vidjeli grad ispod Leotara - njegove stoljetne platane i smaragdno plavu rijeku. U ljeto 1962. godine, kada su "Leotarci" po šesti put osvojili prvenstvo BiH, u sastavu je bio i Miško Stevanović. Posebno je njegov doprinos bio veliki na utakmici sa "Ballutom" iz Lavalete iz Malte. Dirigovao je igrom protiv nimalo nježnih ostrvljana. Miško je iz "Severa" prešao u "Partizan" i posvetio se trenerskom potezu. Na Banjici je stvorio više vrsnih vaterpolista - Rudića, Belamarića, Jankovića. Kada je imao problema sa srcem, postao je pomoćnik trofejnom treneru Vlahu Orliću. 

U ljeto 1976. godine, sreli smo se na našem olimpijskom bazenu. Malo smo zaplivali, baratali loptom, a najviše pričali. Poželio je da bazen jednog dana dobije krov. Pred posljednji rat, došao je na kratko iz Igala, gdje je liječio srce. Sastali smo se, ovoga puta, kod našeg zajedničkog prijatelja Bajice Stankovića u kafiću "Bajica" u Starom gradu. Popili smo žestoko piće, a on je na svoj način dobacio: "Alkohol daje pokretačku snagu mome načetom srcu". Posljednji put sa Miškom sam se vidio u avgustu 1997. godine, po mom povratku iz Španije.

Sa Miškom Kruševcom posjetio sam ga na Banjici, gdje je trenirao golmane "Studenta". Tri nekadašnja "Leotarca", evocirali smo uspomene na dane sa Trebišnjice. Obećao je da će narednog ljeta posjetiti Trebinje. Nažalost, do toga nije došlo.

Pored vaterpola, volio je streljaštvo. Jednog dana smrtno je stradao u požaru u streljani na stadionu FK "Partizan" na Banovom brdu. Na groblju u Beogradu od njega su se oprostili brojni sportisti. Mi iz Trebinja, dali smo čitulju u "Politici": Posljednji pozdrav dragom drugu i prijatelju od njegovih saigrača iz VK "Leotar": Blaža, Rada, Zorana, Ljubiše, Uglješe, Milenceta, Mirka, Toma, Miša, Baja... To je bio posljednji pozdrav za našeg Miška.

PRVI NA LOPTU

rara saradzic.jpg

Najbolji plivač koga je prošlog vijeka Trebinje imalo bio je Miralem Saradžić Rara. Rodio se i odrastao na obalama Trebišnjice. Rano je osjetio čari ponornice. A kada je 1950. godine osnovan PK "Leotar", Rara se među prvima našao na "Startu", ispod Drvenog mosta. Tako je počela njegova i te kako bogata plivačka karijera. Rara se opredijelio za najkraće plivačke discipline - 100 metara slobodno i 100 metara leđno. Kod nas koji smo počeli da igramo vaterpolo, navraćao je iz staza. Igrao je na "dva gola". Iskusni trener Tomo Kopić znao je da je Rara bolji plivač nego igrač sa loptom. Želio je da se Saradžić posveti trkama i nije se prevario. 

I pored takmičenja u stazama, Rara se našao u juniorskom vaterpolo sastavu "Leotara", koji je u ljeto 1951. godine, na našem "Startu", pobjednom nad "Mladosti" iz Sarajeva", osvojio prvenstvo BiH. Rara je zbog brzine prvi dolazio do lopte. Tada se poslije svakog postignutog gola, plivalo na loptu do centra! 

U ljeto 1956. godine, Saradžić se prvi put našao i u seniorskom sastavu tima. Brzim plivanjem je doprinio da "Leotar" po drugi put u vaterpolu osvoji prvenstvo BiH. Na plivačkom kupu u Splitu, 1957. godine, simpatični Trebinjaca iznenadio je sve na Bačvicama. U trci na 100 metara leđno, postigao je tada drugo vrijeme u Jugoslaviji. Taj uspjeh zapazio je selektor reprezentacije Ivo Senjanović. Uvrstio je Raru u širi spisak igrača za Olimpijadu u Rimu. Taj poziv je obradovao sve u klubu. Naravno, i našeg najboljeg plivača. Rara se opredijelio za nastavak studija stomatologije u Beogradu, pa je sa žaljenjem odbio poziv selektora. Mi u klubu poštovali smo njegovu odluku, iako smo ga željeli vidjeti na Olimpijadi u Rimu.

Kada smo 1965. godine izgubili Trebišnjicu za sportove na vodi, i Rara je sa nama tugovao. Kasnije, kada je otvoren bazen u Abazovini, neumorno je radio sa mlađim plivačima. Prenosio svoje bogato plivačko znanje i iskustvo na tek za taj sport stasale mladiće i djevojke.