U posljednjem dijelu drugog nastavka priča o trebinjskom vaterpolu donosimo dvije interesantne priče iz pera našeg sugrađanina Ljubiše Anđelića. Već od naredne nedjelje imaćete priliku da čitate o trenerima i igračima sa strane, čuvenim Bimbovim golovima i škrtim Novljanima.
GROŽĐE ĆE GUTATI
Do mjesta na moru, na Crnogorskom primorju, dolazili smo na razne načine. Poslije rata, 50-ih godina, bilo je opšte siromaštvo, pa naš klub nije imao sredstava da putujemo udobnije. Kretali smo se po tada prašnjavim drumovima kao neka dilžansa, naravno ne sa kočijama i sa čezama. Služili smo se kamionima marke "Praga" i "Dodge", koji su i tada bili za rashod. U kamione bismo poredali drvene klupe, pa smo se kroz Konavle do najbližeg Herceg Novog, "truckali" po nekoliko sati. Bilo je još teže ako na takvom vozilu nije bilo cerade. Cijelim putem tada nas je pržilo žarko sunce i zasipali oblaci prašine. Malo bolje je bilo kada smo putovali autobusima, koji su bili stari, kraći od sadašnjih, a na kraju su imali gvozdene stepenice, da bi se na krov mogao staviti prtljag. Kada smo na gostovanje išli zajedno sa plivačima, za sve nije bilo mjesta u autobusima. Muškarci, uglavnom mi vaterpolisti, odlazili smo na krov, da bi plivačice mogle sjesti na sjedišta u autobusu. Na krovu bili smo izloženi suncu i vjetru. Tako preplanuli, prašnjavi i znojavi dolazili smo do mora i često bez odmora igrali utakmicu.
Kasnije, u to lijepo Primorje išli smo boljim autobusima, a i asfalta na cestama bilo je više. Često nas je do mora vozio Marko Gaćinović, koga smo veoma cijenili i voljeli. Ponekad, za duže vožnje, zaustavio bi autobus pored puta da se malo odmori, da zadrijema za volanom. Mi bismo tada prošetali okolinom. Tako smo jednom prolazeći kroz Konavle, na području Gruda posmatrali sa čežnjom vinograde bogate grožđem. Tada smo se zarekli da ćemo jednom to voće obilno probati. To se dogodilo oko dva sata poslije ponoći u povratku iz Tivta, gdje smo igrali sa "Neptunom". Nas nekoliko sa prvih sjedišta zamolili smo Marka da zaustavi autobus da malo "protegnemo noge". Marko je to bez riječi učinio. Ugasio je svjetlo u autobusu, a mi smo iako u mraku brzo došli do grožđa pored puta. Nabrali smo ga dosta u majice, a napunili smo čak i gaćice. Slatke plodove smo prosto gutali. Za čudo, jagode nisu bile glatke. Oštro su nas grebale po ždrijelu. Kada je Marko upalio svijetla, imali smo šta vidjeti. Po grožđu je bio debeli sloj prašine, a već smo ga bili dosta pojeli. Popularni Vaso Novaković Majkan predložio je da počnemo pjevati, da bismo, navodno, kašalj tako obuzdali. Zapjevao je prvi dosta promuklo: "Grožđe će gutati ko "Leotar" dirne, ko "Leotar" dirne se ...". Svi smo u glas prihvatili tu pjesmu. U samu zoru, pjesmom smo razbudili naše usnule sugrađane. Više nam nije padalo na pamet da idemo u noćnu berbu prolazeći pored vinograda. Obično bi, dionicu toga puta kroz Konavle, gdje su plantaže, prespavali. Tako smo i na taj način bojkotovali grožđe, iako više nije bilo prašine.
KAKO SMO TRENIRALI
Na Trebišnjici smo imali samo četiri mjeseca za intenzivne pripreme i vaterpolo utakmice, u toku godine. Na rijeci se moglo trenirati i igrati samo od početka juna do kraja septembra. Za tako kratko vrijeme dosta bismo preko ljeta postigli, zahvaljujući dobrim trenerima i ozbiljnom radu. Čini se, da nam je najteže bilo trenirati sa Lovrom Štakulom. Tražio je gvozdenu disciplinu i ispunjenje svih zahtjeva. Kada je u zakazano vrijeme dolazio na plivalište, samo bi dobacio: "Trebinjani idemo u more"! Znali smo na šta misli i mi bismo se brzo našli u rijeci. Ko se tada od igrača ne bi našao na plivalištu ili bi zakasnio, nije mogao trenirati taj dan. Najradije smo vježbali sa uvijek nasmijanim Milom Lučićem. Prije ulaska u vodu, ispričao bi neki vic i pitao nas o ljubavnim avanturama. Zbog takvog ponašanja nije "trpio" njegov trening. Naprotiv, mi smo strpljivo izvršavali svaki njegov zahtjev. I sa Dinkom Ricijem, bilo je zadovoljstvo trenirati. Luka Ciganović, bio je dosta ozbiljan i mi smo ga, zbog svega, respektovali.
Što se tiče samog treninga, dosta vremena provodili bismo sa loptom. Kada smo uigravali taktiku - napad i odbranu, igrali smo tri (igrača) na tri sa golmanom. To je bio dio treninga mnogo teži i od same utakmice. Posebno je bilo teško kada je sa nama trenirao Miro Porobić. Visok oko dva metra sa jakim rukama i nogama, nije štedio nikoga. Posebno je "stradao" igrač koji ga je striktno pokrivao. Taj je sa modricama izlazio iz vode uz "sočne" izraze upućene Miru. Poslije kraćeg odmora, prelazili smo na plivački dio treninga. U početku su to bili kraći šprintevi, a kasnije trening nogu pomoću "daske" i ruku uz pomoć "aviona". To su bile drvene sprave, koje nismo voljeli. Konačno bi uslijedio kraj treninga - isplivavanje dva do tri kilometra, bez odmora.
Tako smo na našem plivalištu, morali da se krećemo između starta i okretišta bezbroj puta. Da bismo prekratili te "muke", tražili smo od trenera da nam dozvoli da taj "mali maraton" otplivamo u jednom "komadu" od "Starta" do Maltezova kola i od "Starta" do Begova kola, naravno i obratno. Tada je to plivanje bilo zanimljivo jer smo, plivajući, posmatrali podvodni "život" naše Trebišnjice, a imalo se šta vidjeti! Često smo prolazili kroz veoma toplu, i na nekim dionicama veoma hladnu vodu. Tada bismo se, mi stariji, sjetili riječi popularnog doktora Levija, da je Trebišnjica veoma "reumatična". To se, u ovim našim godinama, i potvrđuje. Krajem septembra mi smo se "selili" u fiskulturnu dvoranu DTV "Partizan" u tada još ne dovršenom Domu kulture, u Gradskom parku. Tu smo, uz pomoć vježbi, sprava i tegova održavali kondiciju. Tako je bilo sve do maja, kada smo odlazili u Goricu, na otvoreni bazen Industrije alata. Bazen je bio mali, svega oko dvadeset metara. Odlazili smo i na "zeleno", preko puta tada Mesnice, nizvodno od grada, gdje je voda bila topla. Tu smo mogli vježbati i sa loptom. Koristili smo i rijeku Sušicu, kod motela u Jazini. U toploj dubokoj vodi, mogli smo čak igrati na dva gola. Jedno vrijeme smo koristili i zimski bazen hotela "Pelegrin" u Kuparima, gdje smo imali sve uslove za trening. U ljeto 1963. godine, kada su radovi na izgradnji elektrana bili u punom jeku, uveliko je varirala temperatura vode Trebišnjice. Tada smo se često, po izlasku iz vode sa treninga, polijevali vodom iz gradskog vodovoda, koja je bila toplija od rijeke. To bi nas starije podsjetilo, na polijevanje čajem na Bembaši u Sarajevu.
Koliko su za vaterpolo važni stalni treninzi u toku ljeta i zime najviše sam saznao 1958. godine. Na Badiji kod Korčule, pohađao sam vaterpolo školu, koju je vodio tada reprezentativac Zlatko Štimenc, profesor vaterpola na Fakultetu za fizički odgoj u Zagrebu. Poslije obimnog teoretskog i praktičnog predavanja profesor nam je govorio: "Ako želiš da stvoriš vrsnog igrača, on treba da počne sa radom u dvanaestoj godini, da ima volju, disciplinu i talenat, a prije svega da mu se omogući stalni, kontinuirani trening u toku godine". Mi u Trebinju imali smo volju, disciplinu, a možda i talenat, ali nismo imali stalni rad bez zimskog bazena. Ipak, dostigli smo određene domete u sportu kojim smo se godinama bavili.
Šta Vi mislite o ovome?