LOPTA ZA KOČU
Na Dubrovačkoj rivijeri, najviše puta smo gostovali u Mlinima. U tom, nekada selu, a tada već turističkom mjestu, igrali smo sa domaćim "Gusarom". U Mlinima smo, što se tiče rezultata, dobro prolazili, iako su se domaćini uvijek pojačali iz dubrovačkog "Juga". Igrali su tada za "Gusar": Pasko Marojica, Ivelja, Tiho Kopitović. Sa njima smo se kasnije družili na plaži i u restoranima u Mlinima i Srebrenom. Prvo igralište imali su uz samu terasu hotela "Mlini". To igralište je imalo jednu veliku "manu". Pola igrališta imalo je dubinu mora od jednog metra, a pred suprotnim golom dubina je bila normalna za igru. To nam nije smetalo, jer se igralo u dva poluvremena, pa smo svi imali podjednake uslove da se opiremo i odmaramo u "plićaku". Doduše, to nije bilo po pravilima igre, ali se tolerisalo. Sa terase hotela najbolji pregled imali su gosti. Među njima najviše je bilo njemačkih turista. Uz hladno pivo ili sladoled navijali su objektivno, iako smo igrali protiv njihovih domaćina. Poslije utakmice, morali smo proći preko terase, između stolova, pa su nam stranci aplaudirali, ponekad nudili sokove i tapšali po ramenima. Tako smo se na putu do svlačionice, i kada bismo izgubili, osjećali kao pobjednici. Kasnije je "Gusar" dobio novo, moderno igralište, sa betonskim tribinama i klupskim domom.
U živom sjećanju ostalo nam je gostovanje u tom mjestu 1953. godine. Došli smo iz Trebinja dosta ranije, pa smo to iskoristili da odemo do susjednih Kupara, a ponijeli smo i loptu. Željeli smo da se okupamo na velikoj plaži tog vojnog odmarališta. Igrali smo sa loptom, kada je izrazio želju da nam se priključi jedan od rijetkih kupača. U početku smo ga ignorisali i nešto dobacivali, ali kada smo vidjeli da zna sa loptom, primili smo ga u igru. Kada se umorio, zahvalio se i otišao sa plaže. Slučajno smo saznali ko je bio taj "vaterpolista". Radilo se o Koči Popoviću, tada načelniku generalštaba JA, a poslije ministru inostranih poslova. Razmišljali smo šta smo sve govorili prilikom tog treninga na "visokom nivou".
Poslije podne, na utakmici, zbio se jedan događaj, koji nam je takođe ostao u sjećanju. Za vrijeme susreta sa "Gusarom", naš igrač Pero Popovac, tek došao iz JA, nije imao kondicije pa je često faulirao da bi došao do lopte. U jednom duelu, grublje je nasrnuo na bivšeg igrača "Juga" i reprezentacije Statingera. Veteran, koji je pojačao domaćina, nije mogao otrpjeti, pa je po igralištu počeo da progoni Pera uz povike: "Gospe ti, samo da uhitim ovega vojnika". Pera je teško bilo stići, jer je za "bježanje" imao dovoljno kondicije. Gledaocima je to bilo zanimljivije od same igre. Nekoliko godina kasnije, Statinger nas je, kao profesionalni taksista, često vozio po Dubrovniku. Jednom smo ga podsjetili na tu utakmicu u Mlinima, on se nasmijao i samo rekao: "A ća ćete i to je vaterpolo"! Vožnju od grada do Lapada, tada nam nije naplatio.
/fotografija/
STATIRALI UZ MILENU
Na Trebišnjici mi nismo samo igrali vaterpolo. Često smo, između treninga i utakmica, našu fizičku snagu trošili da bismo nešto zaradili. Radili smo prije svega za klub, a i za sebe, jer je tih godina bila veoma teška ekonomska situacija. Prve honorare smo zaradili uz majstore-stolare, gradeći naše plivalište. Da nismo to činili, klub bi svakog proljeća, imao znatni izdatak za radnike sa strane. Najbolje smo materijalno prošli na najtežem poslu - vađenju ostataka željeznog mosta iz Trebišnjice, kao i ostataka manjeg mosta u susjednoj Lastvi. Ponekad smo radili i na istovaru robe za trgovačko preduzeće "Bijela Gora", čiji je direktor tada bio Vojo Sokolović, član naše uprave. Novac smo zarađivali i na nešto suptilniji način. Organizovali smo igranke na našem plivalištu, a i zabave pod nazivom "Plave večeri", na terasi hotela "Leotar". Ipak, jedan neočekivani događaj donio nam je najveći prihod, ali, prije svega, bio je za nas veoma interesantan i pun uzbuđenja.
U avgustu 1958. godine u Trebinje je stigla ekipa "Avala filma" iz Beograda. "Filmadžija" je bilo dosta, a došli su u naš grad da bi snimili film "Vrata ostaju otvorena". Režiser je tada bio popularni Slovenac František Čap. Ono što je interesantno, u tom filmu debitovala je Milena Dravić, koja će kasnije snimiti brojne filmove i postati najbolja glumica velikog ekrana u Jugoslaviji. Čapu je trebala naša Trebišnjica, a i naš vaterpolo za više važnih kadrova tog filma. Tražio je od naše uprave da se četrnaest "leotaraca" podijeli u dva tima da bi pred kamerama odigrali utakmicu, dok će se oko plivališta odvijati radnja filma, sa Milenom i drugim glumcima. Mi smo se, u početku, radovali tom našem prvom sportskom "nastupu" na filmu, pa smo jedva čekali da Čap drekne: "Pažnja, snima se". Radost nam nije dugo trajala. Nervozni režiser na desetine puta je prekidao snimanje i naše akcije i zahtijevao od nas da ponavljamo isto. Ljuti, pitali smo se da li je Čap trener ili režiser? Iznerviran Rade Aleksić mu je dobacio: "Nismo mi glumci, mi smo igrači". Do kraja smo korektno odigrali naše "uloge" i zbog toga što simpatičnoj Mileni, nismo ničim htjeli poremetiti prve filmske dane. Ta snimanja, koja su trajala nekoliko dana, više su nas iscrpila, nego, čak, da smo odigrali desetak utakmica. Sve te teškoće preko dana na plivalištu, brzo bi se zaboravile uveče, u hotelu "Leotar". Tada bismo se uz glumce i statiskinje, prijatno opustili. Bili smo mladi i udvarali smo se. Najviše smo plesali baš sa Milenom Dravić, koja je na snimanje došla u pratnji majke. U igri sa glumicom prednjačio je Brano Popovac, koji je Milenu izvodio na podijum nekoliko puta. Neki glumci zbog toga su bili malo ljubomorni. Mi na to nismo obraćali veću pažnju. U početku nam je bilo teško zbog Čapovih zahtjeva, a na kraju još teže, kada su "filmadžije" odlazile. Od uspomena na te dane dugo smo "živjeli". To ljeto, na našem "Startu", ostalo nam je više u sjećanju po filmu "Vrata ostaju otvorena" i mladoj Mileni, nego po našim utakmicama.
/nastaviće se/
O AUTORU
Ljubiša Anđelić je rođen 26. oktobra 1932. godine u Trebinju. Diplomirani je pravnik u penziji. Dugo godina se bavio novinarstvom. Do sada je objavio 11 knjiga memoarske proze o Trebinju i Trebinjcima, sa malim ”izletima” i u druga prostranstva. Njegove knjige su: ”Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965” (Trebinje, 2001), ”Ugašeni kandelabar” (Trebinje, 2002), ”Vojnici Bele lađe” (Trebinje, 2003), ”Skalinima u san” (Trebinje, 2004), ”Plava čarolija” (Trebinje, 2005), “Margaretine želje”, (Trebinje, 2006), “Slatka nostalgija” (Trebinje, 2007), “Cipele od kartona” (Trebinje, 2008), “Slika o Antoniji” (Trebinje, 2009), “Stećci lijepe Mariam” (Trebinje, 2010) i “U sjenci platana” (Trebinje, 2014). Živi u Trebinju.
Šta Vi mislite o ovome?