SVE NAŠE LIGE
U ljeto 1953. godine, u Trebinju je održano pionirsko, gradsko prvenstvo u vaterpolu. Nastupilo je nekoliko ekipa najmlađih, a najviše uspjeha imali su vaterpolisti "Starta". U toj ekipi je tada prvi put sa loptom igrao Zoran Kukureković, kasnije istaknuti prvotimac "Leotara" i jedan od najboljih plivača u BiH, prsnim stilom. Ostali iz "Starta", nisu se uspjeli "probiti" u vaterpolu. Jedino su Stjepan Selak, Branko i Milan Ugrinčić nastavili sportsku karijeru, kao uspješni plivači. Kukureković i braća Ugrinčić bili su sinovi oficira, koji su 50-ih godina službovali u Trebinju.
Pionirska ekipa Starta
U vrijeme kada je vaterpolo u Trebinju bio u najvećem usponu, između pedesetih i šezdesetih godina, u gradu je djelovala Gradska vaterpolo liga. Takvu ligu nisu imali ni najveći vaterpolo centri u tadašnjoj Jugoslaviji. Vaterpolo je na Trebišnjici uzeo toliko maha, da su klubove imali svi gradski kvartovi, a i neka veća preduzeća. Mnogi mladići željeli su da igraju sa loptom u vodi. Liga je počela u avgustu 1956. godine, a sljedeće godine bila je najmasovnija. Na takmičenju je tada učestvovalo više ekipa sa preko 100 igrača! To je u to vrijeme sigurno bilo najmasovnije takmičenje u tom sportu, u zemlji. Najpoznatije ekipe su bile: Centar, Krš, Police, Stari grad, Bregovi. Najviše uspjeha u početku imala je ekipa Centra, koja je osvojila pobjednički pehar SOFK-e. Najviše, pet puta, pobjednik lige bila je ekipa Krša. U Gradskoj ligi nisu mogli nastupati aktivni igrači "Leotara". Treneri su bili "leotarci", koji su aktivno prestali da igraju vaterpolo. Utakmice Gradske lige igrane su, uglavnom, u popodnevnim satima, a nedjeljom i dopodne, na plivalištu "Leotara". Finalni susret, obavezno se igrao noću, pod reflektorima. Po ugledu na ovu ligu, kasnije je u Trebinju oformljena ljetna liga u fudbalu - popularna "Olimpijada".
U Trebinju se održavalo i prvenstvo gimnazije u vaterpolu. Igrali su razredi između sebe. Najviše uspjeha imali su maturanti, učenici osmog, završnog razreda. Pred kraj septembra 1954. godine, u Trebinju je odigrana jedna interesantna utakmica. Sastali su se reprezentacija Gimnazije i "Leotar", tada prvi put prvak Republike. Igrali su neriješeno 4:4. Sastav Gimnazije je bio: Duško Čučković, Ljubiša Anđelić, Mirsad Ćatović, Milan Vukasović, Mehmedalija Budalica, Uglješa Anđelić i Vaso Novaković. Interesovanje je bilo veliko pa se na plivalištu okupilo preko hiljadu gledalaca. Nikada kasnije reprezentacija Gimnazije nije igrala, pa joj je to bila prva, a nažalost, i posljednja utakmica na Trebišnjici.
Reprezentacija Gimnazije
"SLANI" SUSRETI
Najviše prijateljskih susreta odigrali smo sa timovima sa mora. Svakog ljeta gostovali smo u mjestima dubrovačkog i crnogorskog primorja. U početku, najbolje odnose imali smo sa dubrovačkim "Jugom", tada prvoligašem. Igrači tog tima, koji su prestali aktivno igrati, pomagali su nam kao treneri, sudili su važne utakmice, a iz "Juga" smo imali i pojačanja. Naravno, "Leotar" je te aktere adekvatno nagrađivao. Dobre odnose između nas i "jugaša" godinama su gajili i održavali advokat Rasko Barbić i profesor Luka Ciganović. Oni su bili čelnici u dubrovačkom plivačkom sportu. Nikada se nismo mogli ravnopravno nositi sa prvotimcima "Juga", u kojem je uvijek bilo reprezentativaca. Igrali smo sa "Jugom II". Kod kuće smo pobjeđivali, a na Dančama, a kasnije na bazenu u Gružu, gubili. Te utakmice sa kvalitetnim susjedima bile su nam i te kako potrebne pred naša prvenstva. Sa njima smo testirali formu i mogućnosti.
Protiv "Juga II" ostvarili smo u Trebinju 1962. godine, najveću pobjedu - 6:1 u našu korist. Golove su tada postigli: Stevanović, Kukureković, Milenković i Kolić. Osim "Juga" u Dubrovniku su bila još dva kluba - "Budućnost" i "Belvi". Sa njima smo lakše izlazili na kraj. Sa "Gusarom" iz Mlina i "Cavtatom", odigrali smo oko dvadeset utakmica.
U Cavtatu smo igrali uz samu rivu, ispred ribljeg restorana "Orsan". Brojni gledaoci bili su stranci. Jeli su "zubatac", pili vino i bučno navijali. Samo jednom gostovali smo u Makarskoj i to 1955. godine. Susret sa "Galebom" završio se neriješeno 5:5. Prije utakmice kupali smo se na velikoj plaži, okruženoj gustom borovom šumom. To "bezbrižno" brčkanje više nam je ostalo u sjećanju nego sama utakmica. U Splitu i Rijeci, koji su imali jak vaterpolo, nikada nismo igrali.
Ipak, najdraže nam je bilo igrati u mjestima na crnogorskom primorju. Sa "Primorcem" u Kotoru, često smo igrali neriješeno ili tijesno gubili. Uvijek smo rado odlazili u Đenoviće. U tom mjestu, sa "Rivijerom", igrali smo uz samu magistralu. Stranci su zaustavljali vozila, posmatrali iz kola utakmicu, a znakom sirene pozdravljali golove ili efektne akcije. Jedne godine "Rivijera" je bila prvak Crne Gore. Sa "Mladosti" u Bijeloj igrali smo uz neposrednu blizinu brodogradilišta. Navijači su uglavnom bili "brodari". Jakim sirenama propraćali su golove svojih ljubimaca. Jednom je "Mladost" gostovala na Trebišnjici i izgubila 10:2. Žalili su se na slatku vodu rijeke, pa je to, navodno, bio uzrok što su tako loše prošli. Tada je "Mladost" bila druga u Crnoj Gori.
Tih godina u susjednoj Republici, najbolji vaterpolo se igrao u Herceg Novom. "Jadran" je imao nekoliko reprezentativaca - Stanišića, Ćirkovića, Čukvasa. Ćirković je osamdesetih godina bio trener reprezentacije Jugoslavije. Izgubio je život u saobraćajnoj nezgodi, kod aerodroma "Ćilipi". Sa Jadranom smo redovno gubili. U Trebinju Novljani nikada nisu gostovali. Protiv "Neptuna" u Tivtu igrali smo samo jednom i to neriješeno 3:3. Igralo se uz samu obalu, u centru grada, ispod reda palmi, između kojih su gledaoci stajali i pratili igru.
Jedini susret u Zelenici, protiv "Galeba", ostao nam je u sjećanju, ne po igri već po zbivanju na tribinama. Za vrijeme igre došlo je do fizičkog sukoba između mornara i civila iz BiH, koji su tu ljetovali i navijali za nas. Deblji kraj izvukli su "naši" jer su opasači "radili". Samo jednom smo gostovali u Budvi, a nikada u Kamenarima. U tom malom mjestu postojao je klub "Primorje". Bili su naši gosti u ljeto 1956. godine i loše su se proveli. "Leotar" je lako pobijedio sa 10:0. Što se tiče golova, očito nismo bili "ljubazni". Bili smo dobri domaćini. Poslije utakmice u hotelu "Leotar" Primorci su sa uživanjem jeli naše pite - burek i sirnicu.
Kada smo počeli, naše prijateljske utakmice igrali smo sa "Jugom". Sa tim timom iz Dubrovnika odigrali smo i posljednju utakmicu na Trebišnjici. U predvečerje našeg odlaska, u septembru 1965. godine, sa "Jugom II" igrali smo neriješeno 3:3, pred oko hiljadu gledalaca. Taj posljednji prijateljski susret odigrali su: Mišo Borković, Rade Aleksić, Mizo Velijević, Uglješa Anđelić, Milenko Milenković, Milan Vukasović i Mirko Ivanović. Golove za "Leotar" postigli su Milenković i Vukasović.
HLADNO-VRUĆE
Kada smo mi počinjali da se takmičimo van Trebinja, najteže nam je bilo igrati u Sarajevu sa domaćom “Mladosti”. Za nas, sa Trebišnjice, čija je temperatura vode ljeti bila oko 25 stepeni, bilo je veoma hladno u vodi Miljacke, kojom se punio bazen na Bembaši. Voda u tom bazenu imala je svega 16 stepeni i bila je ispod svih dozvoljenih normi za igranje utakmica. U tim uslovima, bez većeg iskustva i uz određenu tremu, mi smo na početku naše karijere, utakmice gubili. Vaterpolisti iz Brčkog i Prijedora, lakše su se snalazili u Sarajevu, jer su odrasli na brzim, mutnim i hladnim vodama Save i Sane. Banjaluka je tek 60-ih godina dobila bazen u krugu fabrike Celuloze. Ipak, uz dobre trenere, talenat i ozbiljan rad, dugo se nije čekalo da preuzmemo primat u vaterpolu od Bosanaca, što se dogodilo u ljeto 1954. godine.
Tako smo na početku imali problema u Sarajevu, a 60-ih godina ti problemi za nas “preselili” su se u grad na Vrbasu. U okviru prvog dijela prvenstva, u avgustu 1962. godine, izgubili smo u Banjaluci utakmicu sa Celulozom 1:0, što je rijedak rezultat u vaterpolu. Toliko smo u toku utakmice bili nadmoćni, da smo čak dvanaest puta pogodili prečku i stative gola domaćina. Očito vruća voda u bazenu (35 stepeni) uticala je na našu koncentraciju. U drugom dijelu prvenstva te godine u Trebinju sve smo doveli na pravo mjesto - “Celulozi” smo se revanširali i bili prvi u BiH.
Vaterpolisti “Leotara” u Banjaluci
U Banjaluci u avgustu 1964. godine, na dosta čudan način izgubili smo prvenstvo. Ovoga puta za “zelenim stolom”. Tek se na bazenu otkrilo da nam nisu ovjerene zdravstvene knjižice, ne našom krivicom. Da bismo nastupili na prvenstvu, naš vođa puta, agilni Blažo Kovačević, zamolio je predsjednika “Celuloze” Lukića, inače po struci ljekara, da nas tu pregleda i ako smo zdravi, a svi smo to bili, da nam se omogući igranje. U vezi sa tim zatražili smo i pomoć PS BiH. Istakli smo pređen, naporan put, duge pripreme, veliki trošak, kao i to, da bi prvenstvo izgubilo na popularnosti našim neigranjem. Sve to, za čudo, nije pomoglo. Predložili smo na kraju da nastupimo van konkurencije, ali ni to nije bilo prihvaćeno. U revoltu, neki naši igrači, uputili su dr Lukiću i po neku neumjesnu primjedbu. Rade Aleksić čestitao je doktoru pobjedu “izvojevanu” van bazena”.
I pored svih tih zbivanja na bazenu i pored njega, mi smo uvijek rado dolazili u lijepi grad na Vrbasu. Imali smo korektne odnose sa igračima “Celuloze”, a posebno sa braćom Jović. Tako nam u Banjaluci nije uvijek bilo “vruće”, već češće toplo i ugodno.
/kraj prvog dijela/
/nastaviće se/
O AUTORU
Ljubiša Anđelić je rođen 26. oktobra 1932. godine u Trebinju. Diplomirani je pravnik u penziji. Dugo godina se bavio novinarstvom. Do sada je objavio 11 knjiga memoarske proze o Trebinju i Trebinjcima, sa malim ”izletima” i u druga prostranstva. Njegove knjige su: ”Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965” (Trebinje, 2001), ”Ugašeni kandelabar” (Trebinje, 2002), ”Vojnici Bele lađe” (Trebinje, 2003), ”Skalinima u san” (Trebinje, 2004), ”Plava čarolija” (Trebinje, 2005), “Margaretine želje”, (Trebinje, 2006), “Slatka nostalgija” (Trebinje, 2007), “Cipele od kartona” (Trebinje, 2008), “Slika o Antoniji” (Trebinje, 2009), “Stećci lijepe Mariam” (Trebinje, 2010) i “U sjenci platana” (Trebinje, 2014). Živi u Trebinju.
Šta Vi mislite o ovome?