I ove nedjelje donosimo zanimljive priče iz knjige "Vaterpolo na Trebišnjici", autora našeg sugrađanina, hroničara i novinara Ljubiše Anđelića.
NIKAKO DO LIGE
Tri puta smo imali šansu da se domognemo saveznog ranga takmičenja. Zbog raznih okolnosti, a posebno nedostatka adekvatnih zimskih priprema, nisu ostvarene te velike želje ne samo igrača, već i svih ljubitelja vaterpola. Još nedovoljno iskusni za veća takmičenja, u ljeto 1954. godine, obreli smo se u Beogradu, na kvalifikacionom susretu za I saveznu ligu sa domaćim "Severom". Prevezli su nas na ostrvo Adu Ciganliju, da u otvorenom bazenu, hladnoj i punoj lišća vodi, u sred guste šume, okušamo sreću. U takvom ambijentu nismo mogli pružiti jači otpor "Severu" pa smo izgubili sa 9:2. Tada Beograd nije imao "Tašmajdan" i "Banjicu", ali je domaćin, ipak, otišao da se sa "morskim" klubovima bori za titulu prvaka Jugoslavije. Nije uspio u tome, sve dok se desetak godina kasnije nije pojavio "Partizan", koji je u vaterpolu preuzeo primat, ne samo u zemlji već i u Evropi.
Druga šansa za plasman u veći rang takmičenja, ukazala se u ljeto 1956. godine. To su bile kvalifikacije za II saveznu ligu, a mi smo bili domaćini. U Trebinje su došli subotički "Spartak", "Vela Luka" sa Korčule, "Primorac" iz Kotora, "Ljubljana" i "Radnički" iz Zrenjanina. Najteže je bilo sa "Spartakom", u kome su igrali blizanci-braća Ladocki. Odlično su plivali, a teško ih je bilo razlikovati. Uglavnom zbog njih izgubili smo utakmicu sa 7:2. Dobro smo se držali protiv prvaka Hrvatske "Vela Luke". Od njih smo poraženi 3:1, tek u drugom poluvremenu. Sa Kotoranima smo igrali neriješeno 1:1, takođe i sa Ljubljanom 5:5, jedino smo pobijedili tim iz Zrenjanina sa 4:3, tada prvaka Srbije.
Na tim utakmicama boje "Leotara" su branili: Ešo Arslanagić, Ljubiša Anđelić, Pero Popovac, Ivica Valjalo (pojačanje), Mirsad Ćatović, Zijo Saradžić i Milan Vukasović. Tada smo bili četvrti, iako smo, sa malo više sreće, mogli i bolje proći. Kao prvak republike "Leotar" je 1958. godine stekao pravo učešća na kvalifikacijama za II saveznu ligu, koje su se održale u Kranju. Nismo učestvovali zbog teške finansijske situacije u klubu.
Na posljednjim kvalifikacijama u Trebinju 1962. godine, takođe za II saveznu ligu, pružili smo znatno bolje igre, ali nismo uspjeli ući u veći rang takmičenja. Krajem avgusta na tim kvalifikacijama sudjelovali su: "Jedinstvo" iz Zadra, "Bečej", "Rivijera" iz Đenovića, "Jezero" iz Bele Crkve i "Leotar". Poslije dosta promašaja i nedostataka sreće izgubili smo sa 2:0 od pobjednika turnira "Jedinstva". I sa tada dobrim "Bečejom" podijelili smo bodove - 2:2. Starog poznanika i rivala "Rivijeru", poslije dosta muke, uspijeli smo pobijediti sa 3:2, a mnogo lakše autsajdera turnira "Jezero" 3:1. Imali smo na kraju isto bodova kao drugoplasirani "Bečej", ali slabiju gol razliku, pa smo bili treći. Tada nas je vodio iskusni trener Luka Ciganović. Njegov stručan rad i korisni savjeti nisu nam pomogli da se plasiramo u II ligu.
Što se tiče ovih turnira, nije se za nas ostvarila ona narodna "treća sreća". "Leotar" je 1965. godine učestvovao na "Susretima solidarnosti" u Skoplju. I pored jakog sastava turnira zauzeli smo visoko treće mjesto, iza reprezentacije JA i reprezentacije Austrije. Prihod sa turnira išao je u korist porušenog Skoplja, pa smo i mi Trebinjci skromno doprinijeli obnovi glavnog grada Makedonije.
Detalj sa utakmice "Leotar" - "Spartak" Subotica
TEŠKO SA "GUSARIMA"
Svakog ljeta, u Trebinju ili na strani igrali smo utakmice, a najviše je bilo prijateljskih. Interesantno je, da smo za 15 godina postojanja imali samo tri međunarodna susreta, i to sve na našem plivalištu. Nikada nismo gostovali u inostranstvu, iako smo pozivani.
Prvi u našem gradu gostovali su vaterpolisti iz Švedske. To je bio "Helas", prvak te zemlje, koji je u naš grad došao u avgustu 1961. godine. Za tu utakmicu vladalo je nezapamćeno interesovanje. Na tribinama se tada okupilo oko 3.000 gledalaca. Igralo se uveče i sve je bilo u redu do početka drugog poluvremena. Pod velikim teretom popustila je drvena građa i ispod polomljenih tribina našlo se više gledalaca. Na sreću niko nije poginuo. Samo je nekoliko navijača zadobilo lakše povrede. Što se tiče same utakmice, izgubili smo od "Helasa" sa 4:3 u dosta ravnopravnoj igri. Prevladalo je veće internacionalno iskustvo "Helasa", koga mi do tada nismo imali. Poslije susreta, u hotelu "Leotar", vikinzi su obilato viskijem "zalili" pobjedu. I sutra dan, pri rastanku, nisu štedjeli žestoka pića, tako da su od nas bolje prošli ugostitelji.
Drugu međunarodnu utakmicu "Leotar" je odigrao u septembru 1962. godine sa "Spartakom" iz Praga, prvakom tadašnje Čehoslovačke. Gosti su nas nadigrali i pobijedili sa 5:1. Taj susret je vodio savezni sudija Jelić iz Dubrovnika. Gosti su ostali dan poslije utakmice da bi razgledali grad, ali su više pažnje posvetili tekstilu nego starinama. Kupovali su kišne mantile-tada popularne "šuškavce", najlon košulje, čarape od perlona i drugu robu. I njima se izgleda isplatilo gostovanje u našem gradu.
Treća, nažalost, i posljednja internacionalna utakmica u Trebinju, odigrana je sa "Ballutom" iz La Valete sa Malte 1963. godine. Po ponašanju gostiju na utakmici, kao da su se potvrdile pretpostavke da su Maltežani potomci gusara, koji su se poslije više godina krstarenja morem "skrasili" na Malti. Kao republički sudija vodio sam tu utakmicu. Maltežani su igrali tako grubo da se naši igrači i pored pobjede od 5:3 nisu radovali. Bili su stalno udarani, grebani i potezani za gaćice pod vodom, pa su po tijelu imali brojne modrice. Prigovarali su, što ih kao sudija, nisam zaštitio. Da sam to, striktno po pravilima učinio, morao bih iz igre isključiti sve igrače "Ballute", osim golmana. Tada bi došlo do prekida susreta i, naravno, do skandala. To nije bilo u interesu uprave "Leotara", a niti grada. Taj prvi internacionalni uspjeh ostvarili su: Pasko Šoletić, Rade Aleksić, Zoran Kukureković, Milenko Milenković, Ivo Kolić, Miško Stefanović i Milan Vukasović. Poslije susreta u hotelu "Leotar" na banketu, sve loše sa plivališta brzo smo zaboravili. Baš tih dana Malta je trebala da dobije nezavisnost, da se oslobodi kolonijalnog jarma od Engleza. Igrači "Ballute" nisu se baš mnogo tome radovali. Rekli su da dobro žive od rada u engleskim bazama pa se boje šta će raditi i od čega će živjeti kad Englezi odu. Mi smo mislili da nema veće radosti od dočeka dana nezavisnosti, pa nam je ponašanje gostiju bilo veoma čudno.
U Trebinju su trebali gostovati i "Diana" iz Beča i njemačka ekipa "Magdeburg". Do tih susreta nikada nije došlo.
"Leotar" - "Balutta" sa Malte
/nastaviće se/
O AUTORU
Ljubiša Anđelić je rođen 26. oktobra 1932. godine u Trebinju. Diplomirani je pravnik u penziji. Dugo godina se bavio novinarstvom. Do sada je objavio 11 knjiga memoarske proze o Trebinju i Trebinjcima, sa malim ”izletima” i u druga prostranstva. Njegove knjige su: ”Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965” (Trebinje, 2001), ”Ugašeni kandelabar” (Trebinje, 2002), ”Vojnici Bele lađe” (Trebinje, 2003), ”Skalinima u san” (Trebinje, 2004), ”Plava čarolija” (Trebinje, 2005), “Margaretine želje”, (Trebinje, 2006), “Slatka nostalgija” (Trebinje, 2007), “Cipele od kartona” (Trebinje, 2008), “Slika o Antoniji” (Trebinje, 2009), “Stećci lijepe Mariam” (Trebinje, 2010) i “U sjenci platana” (Trebinje, 2014). Živi u Trebinju.
Šta Vi mislite o ovome?