U trećem nastavku priča iu "Vaterpolo na Trebišnjici 1950-195" autora našeg sugrađanina Ljubiše Anđelića, donosimo zanimljiva svjedočenja o prvim gostovanjima naših vaterpolista u Sarajevu, "nezaboravnoj" Bembaši", čuvenom "ćiru" i drugom mjestu na Savi u Brčkom.
ČAJ U AVGUSTU
Prvo zvanično gostovanje u seniorskoj konkurenciji imali smo na prvenstvu BiH u Sarajevu, u ljeto 1952. godine. U Trebinju smo “ostavili” žarko ljeto , a u Sarajevu doživjeli pravu zimu. Sve je od početka nagovještavalo da ćemo se smrzavati, već od ulaska u studenstki centar “Slobodan Princip-Seljo”, u centru grada. Kada smo se pripremali da legnemo, na zidu jedne sobe sa više kreveta, primijetili smo natpis “SIBIR”. To je sigurno napisao neki student jer se tih, poslijeratnih godina, malo ložilo zimi u domovima.
Najviše nevolja i iznenađenja doživjeli smo na samom bazenu na Bembaši. Bazen se punio mutnom vodom Miljacke, a temperatura vode bila je oko 16 stepeni! “Promrzli” smo od same pomisli da ćemo u tako hladnoj vodi igrati. Tada se vaterpolo igrao u dva poluvremena. Nekako smo izdržali prvo poluvrijeme, protiv domaćina “Mladosti”. U pauzi, potpuno promrzli, izašli smo iz bazena i drhtali od zime pred Sarajlijama. Naše muke prvi je primijetio predsjednik PS BiH Bogdan Maksimović. Naložio je domaćinima da nam donesu topli čaj. Umjesto da pijemo čaj, mi smo se sa njim polijevali po tijelu da bi se malo zagrijali! Gledaoce je to uveliko zanimalo pa su nas obasipali raznim, ne baš za uho prijatnim riječima. Bilo je i povika “razmaženi južnjaci”, “slabići” i drugo. Mi na to nismo obraćali pažnju, već smo na sve načine pokušavali da ne nastavimo utakmicu.
Tražili smo od našeg kapitena Ćatovića, da se utakmica prekine, a kada to nije uspjelo, mi smo odbili da ponovo uđemo u bazen. Ljubo Ninković pokušao je da se sakrije u WC-u na bazenu, Milan Vukasović se izgubio među navijačima, ali su ih otkrili i pozvali na bazen. Drastično je reagovao rezervista Tošo Mileusnić. Da bi izbjegao nastavak igre naglas, da svi čuju, opsovao je sudiju. Ni to čak nije pomoglo. Djelilac pravde namjerno je prečuo uvredu, pa je i Tošo ostao u igri. Nekako smo odigrali drugo poluvrijeme i mislili da što prije pobjegnemo sa Bembaše. “Mladost” nas je sa deset golova prosto “potopila”, ali niko od nas tada nije mislio na rezultat ni plasman na prvenstvo. To “smrzavanje” i debakl na Bembaši doživjeli su: Ešo Arslanagić, Tomo Kopić, Ljubo Ninković, Ahmo Ćatović, Ljubiša Anđelić, Zijo Saradžić, Milan Vukasović i Tošo Mileusnić.
Nekoliko godina kasnije gostovali smo u Banjaluci. Igrali smo sa “Celulozom” u bazenu fabrike. Voda u bazenu, koja je prethodno proticala kroz mašine, imala je oko 35 stepeni! Tu nam je, čini se, bilo teže igrati nego u Sarajevu. Od vruće vode gubili smo dah. Nismo mogli normalno disati. Zbog toga nismo igrali punom snagom i nismo mogli pokazati našu pravu vrijednost.
Često smo gostovali i na moru. Morska voda nam je “pekla” oči, pa su nam na kraju utakmice beonjače bile crvene-upaljene od soli. Za Primorce, kada bi gostovali kod nas na Trebišnjici, bilo je takođe problema. Za vrijeme igre su nam govorili: “Ajme, što je šuplja ova rijeka”. Naravno, zbog nedostatka soli, voda Trebišnjice, nije imala gustoću kao morska, pa se u njoj teže plivalo. Tako, svima je nešto smetalo. Nama iz Trebinja najviše Bembaša. Zbog toga nam je i najduže u sjećanju ostalo polijevanje čajem usred avgusta.
S lijeva: M. Vukasović, LJ. Anđelić, Z. Saradžić, E. Arslanagić, T. Kopić, LJ. Ninković, A. Ćatović.
“GORKE” SARDINE
Na prvenstvu u vaterpolu i plivanju u Brčkom 1953. godine, domaćin nam je bila Sava, tada rasadnik vrsnih plivača. Na brzoj i mutnoj Savi, tada smo u vaterpolu osvojili drugo mjesto, iza domaćina. Sve do pred kraj rezultat je bio 3:3. Tada je četvrti gol postigao Vatić i Brčacima donio titulu prvaka BiH. Naš klub je tada bio bez materijalnih sredstava. Do Brčkog putovali smo popularnim “ćirom”, gotovo dva dana. Za hranu smo ponijeli žutog američkog sira, marmelade iz konzervi, a ni hljeba nije bilo dovoljno. Negdje na sredini puta, kroz vrletnu Bosnu, u III razredu “ćira”, već smo bili gladni. Više smo razmišljali o hrani nego o predstojećem prvenstvu.
U našem vagonu, sa druge strane drvenih klupa, sjedila je grupa vojnika, koji su išli u prekomandu. Često su vadili ruksake ispod klupa i nešto u slast jeli. Mi smo ih, sa dosta znatiželje, ali i zavisti posmatrali. Kada smo se svi u vagonu malo opustili i počeli drijemati, dva nerazdvojna druga, Brano Popovac i Tošo Mileusnić, krenuli su u akciju. Spretno su ispod klupe izvukli jedan ruksak. Iz njega su neopaženo uzeli jednu dugačku limenku sardina i ruksak oprezno vratili na staro mjesto. Otišli su u WC i nekako otvorili dragocjenu konzervu. Bez hljeba, na brzinu, pojeli su ribu. Poslije “slane” gozbe, obilno su se napili vode. Utolili su glad, ali su to “skupo platili”. Sve vrijeme do Brčkog Brano i Tošo proveli su na klozetskoj šolji. Kada smo došli na takmičenje, nisu bili sposobni za nastup i bili su među gledaocima na Savi.
Probleme, van plivališta, sa Branom i Tošom, imali smo i na jednom gostovanju u Sarajevu. Odsjeli smo u starom hotelu “Pošta”, u centru grada, preko puta Pozorišta. Njih dvojica, koji su na putu uvijek pravili probleme, smješteni su u istu sobu, što je bio propust vođstva “Leotara”. Jaka muzika i glasna pjevačica nisu nam dali da zaspemo duboko u noć. U nekim sobama nastao je pravi lom. Najviše nemira pravili su baš Brano i Tošo. Skakali su po krevetima i “mačevali” se drvenim držačima za store. Kada su ih polomili, to se dogodilo i sa čašama i sa bokalom. Slomljeni inventar bacali su sa trećeg sprata, srećom, tačno u kontejner u dvorištu hotela. Niko nije stradao, a izgrednici su oštro prekoreni. Izmirena je šteta hotelu, pa smo i sa materijalne strane tada u Sarajevu imali problema.
/nastaviće se/
O AUTORU
Ljubiša Anđelić je rođen 26. oktobra 1932. godine u Trebinju. Diplomirani je pravnik u penziji. Dugo godina se bavio novinarstvom. Do sada je objavio 11 knjiga memoarske proze o Trebinju i Trebinjcima, sa malim ”izletima” i u druga prostranstva. Njegove knjige su: ”Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965” (Trebinje, 2001), ”Ugašeni kandelabar” (Trebinje, 2002), ”Vojnici Bele lađe” (Trebinje, 2003), ”Skalinima u san” (Trebinje, 2004), ”Plava čarolija” (Trebinje, 2005), “Margaretine želje”, (Trebinje, 2006), “Slatka nostalgija” (Trebinje, 2007), “Cipele od kartona” (Trebinje, 2008), “Slika o Antoniji” (Trebinje, 2009), “Stećci lijepe Mariam” (Trebinje, 2010) i “U sjenci platana” (Trebinje, 2014). Živi u Trebinju.
Šta Vi mislite o ovome?