U kancelariju Službe za pravne poslove često je navraćao popularni fabrički potrčko Golub Zec, donoseći poštu, fakture, pakete ili različite druge službene pisanije. Niko osim pravnika Siniše, koji mu je sknadio referat, nije znao tačan opis njegovih poslova, pa se Golub, osim kao kurir, mogao često vidjeti i na samoj proizvodnoj traci kako revnosno puni kutije sa burgijama, ili u fabričkom restoranu. dok vrlo marljivo usipa u tanjire predviđeni meni.
Utovaranja i istovaranja boca sa kiseonikom u kamion, takođe su spadala u njegov „resor”, a posebna je priča bila sa kosidbom fabričkog parka, koju je Golub svake godine početkom ljeta sam obavljao – čak se izborio da mu se od fabričkih para kupi „službena” kosa, sa belegijom i vodijerom. Tih kasnih majskih dana, parajući zvuk kose, koja je obarala snopove trave, godio je uhu svakog zaposlenog radnika, pa su oni često pauzu koristili da na klupi u parku pojedu doručak gledajući Goluba kako, kao u nekom transu, napreduje kroz zelenu prtinu. Često bi bio i ohrabren sa: „Ha, Golube, junače!”, a dešavalo se i da bi neko, nerijetko i slobodnija radnica, rekao kakvu nejasnu doskočicu, poslije koje bi svi prasnuli u smijeh. Golub bi tada zastajao, uspravljao kosu ispred sebe i počeo da duž oštrice prelazi belegijom, ne gledajući u svoje ruke, već netremice i opasno u grupicu iz koje je došla provokacija. Smijeh bi, kao po komandi, odmah utihnuo.
Svojim najvećim uspjehom u „karijeri” Golub je smatrao objavljivanje njegove fotografije na čitavoj naslovnoj strani fabričkog lista „Alat” – kako kosi. Fotograf Peđa ga je uhvatio nagnutog naprijed sa razdrljenom košuljom i dlakavim prsima, u momentu kada je sa kosištem došao skroz lijevo i samo što nije krenuo da oštricom zahvati novi snop trave. I generalni direktor, poznati ljubitelj umjetnosti, u nekoliko navrata obratio je pažnju na fotografiju, čak je pokazivao i gostima iz inostranstva, ukazujući na Golubov koncentrisani i zaneseni pogled, ovjekovječen na njoj. Važno je reći i da je za taj snimak, na izložbi u Gornjem Milanovcu, Peđa dobio prvu nagradu. Golub je sliku, odmah po objavljivanju, nalijepio na svoj metalni ormarić i bio vrlo ponosan na nju, a kada je jednom prilikom tajanstveno nestala, u restoranu punom radnika Golub je ustao, lupio šakom o sto i zakrvavljenih očiju rekao utihnulom auditorijumu:
– Nekome bi sutra mogla majka zakukati! – pa pogledom, poput skenera, prešao po prisutnima.
Fotografija se već u sutrašnjoj jutarnjoj smjeni ponovo našla na svom starom mjestu, gdje stoji i danas, istina nešto skorena i požutjela.
Međutim, najinteresantnije u čitavoj ovoj priči o popularnom fabričkom potrčku, čije je i ime i prezime bilo identično sa nazivima životinja, je činjenica da se među radnicima o njemu nikada nije govorilo kao o Golubu ili Zecu, već je imao nadimak sa nazivom treće životinje – Vepar!
Jednog hladnog i kišovitog jutra, pred 29. novembar, kada je sindikalista Duško osvanuo u fabričkom krugu sa kamionom punim svinja dovezenih iz Šapca, tu se našao i nezaobilazni Golub da pomogne oko pravedne raspodjele živog mesa, koja je nekada znala biti izvor ozbiljnih čarki među radnicima. Pošto je i sam naručio svinju od oko 150 kilograma, Golub je, stojeći po kiši među životinjama na karoseriji, odlučio da prvo odvoji jednu takvu za sebe, pa da se onda posveti radnicima, koji su dolje na asfaltu grajali i obraćali mu se:
– Golube, za mene jednog vepra od sto oka! – ili – Ja sam se prva upisala za dvoje malih kizmića! – ili – Golube, lani si me zajebo za onu krmaču, ovaj put, vala, nećeš!
Vidjevši jednu snažnu i ugojenu mušku svinju odgovarajuće težine, koju u opštem krkljancu nije želio izgubiti iz vida, dosjetio se spasonosnog rješenja. Iz džepa na prsima izvadio je mastiljavu olovku te odozgo preko svinjskih leđa počeo da piše. Životinja je bila pokisla, pa nije morao da stalno jezikom vlaži olovku, koja je ostavljala po svinjskoj dlaci vrlo jasan tamnoplavi trag: „Golub”.
Šta Vi mislite o ovome?