Ja sam Lidija Bogosavljević, profesorica hemije. Nedavno sam prevalila četrdesetu...
To se desilo druge godine po mom dolasku u gradsku gimnaziju. Predavala sam hemiju jedinom razredu maturanata, kojima je moj predmet bio izborni. Bila sam starija od njih manje od deset godina. Namjerno sam se oblačila klasičnije da bih potcrtala razliku između nas, jer fizički i vizuelno ona se u pojedinim situacijama (naročito izdaleka) znala prilično istanjiti. Maturanti – ko maturanti, istrajavanje do bola u komentarisanju ekskurzije, potom razmišljanja i dileme oko izbora fakulteta, nakratko prekinuti groznicom maturske večeri...
Rastko nije bio predvodnik. Tu ulogu sam je preuzeo, bolje reći zgrabio, Nebojša, mada se „čopor” nije bunio. Već proslavljen kao karatista junior, pobjednik mnogih takmičenja u regionu, lijep mlad muškarac, sa tijelom zategnutim poput strune, šepurio se i petljao i gdje je trebalo, i gdje nije. Zabavljao se od ekskurzije sa Milicom, definitivno najviđenijom učenicom u generaciji, koja je već objavila da će studirati pravo u Beogradu sa povremenim izletima u Milano, kako se dogovorila sa modnim skautom Fernandom, kada ju je zadnji put posjetio u Gradu.
Rastko je bio učenik iz drugog plana. Samo površan i neiskusan posmatrač ne bi primijetio njegovu tako rijetku pasivnu mušku dominantnost. Nekada je samo ćutanjem u odgovarajućem trenutku ili opskurnim komentarom znao Nebojšu napraviti smiješnim, mada mu to nije bio cilj. Nije imao djevojku, a sigurna sam da je polovina drugarica bila zaljubljena u njega... Nosio je nešto sjetno u sebi... Daleko od toga da se nije znao opustiti, čak napraviti geg, kasnije prepričavan danima, ali kao da je bio ogrnut nekom tajnom, koja je čitavu njegovu mladu ličnost činila zrelijom i interesantnijom. Moram reći – i muževnijom. Njegove sivoplave oči su se teško zaboravljale kada bi se jednom vidjele...
Dobro, za tih nekoliko godina provedenih u gimnaziji saznali su i sve kolege, a nužno i učenici, za moju strast prema plesu. U toku studija hemije završila sam sve predviđene stepene klasičnog plesa u beogradskoj Ruskoj kući, a potom dvije godine, do dolaska u Grad, plesala u prestižnoj takmičarskoj grupi. Poslije prošlogodišnjeg lošeg iskustva i blama, apsolutno se podrazumijevalo da ću na maturskoj večeri podijum otvoriti ja, sa nekim učenikom, a ne „klimavi matematičar” sa nekom učenicom dignutom na „platforme” (one su iz generacije u generaciju bile potpuno opsjednute vulgarnim uvijanjem i divljim skakanjem!).
Poslije uobičajenog uvoda sa predjelom i hiperaktivnim maturantskim ponašanjem, uslijedila je večera uz domaće i strane nezaboravne melodije, a kada je završeno sa jelom i hitra kotelska posluga pospremila stolove, uslijedio je muzički tuš – najava otvaranja podijuma za ples. Kao što rekoh, bila sam sigurna da ću sa nekim od učenika, a ne bih se iznenadila da je to bio neizbježni Nebojša, otplesati prvi ples i očekivala sam njega, ili uostalom nekog drugog mladog „džentlmena”, da mi priđe sa lijeve strane, gdje je sjedila većina učenika. Ali, nije bilo Nebojše, ni nekog drugog učenika – sa desne strane je prišao Rastko, i uz blagi naklon, kurtoazno, ispružio ruku prema meni:
– Profesorice Lidija, ljubazno Vas molim za prvi ples!
Moram priznati da me je baš prijatno iznenadio. Klimnula sam glavom, dala mu ruku i pustila da me povede na podijum. Usput sam mu rekla:
– Slažeš se, Rastko, uz ovu muziku je najprikladniji engleski valcer?
– Svakako, profesorice!
Odmah sam primijetila da ima školovan stav. Daleko od toga da je bio odličan, kako su znali da stanu samo polaznici kod instruktorke Ljudmile u Beogradu, ali sam bila veoma zadovoljna, jer u našem Gradu nije postojala nikakva plesna škola.
Elegantno i ženstveno sam izvila vrat u lijevu stranu (bila sam pravi majstor u tome) i u podesnom trenutku, u kome mi je Rastko svojom desnom butinom dao znak, pomjerila lijevu nogu unazad. Pustila sam da me vodi. Mudro je za početak izabrao jednostavna naprijed-nazad gibanja, da bi potom, kada smo se malo naviknuli jedno na drugo, napravio nekoliko jednostavnih poluokreta.
Da bi me mogao sigurno voditi, morala sam se skroz priljubiti uz njega. Trebalo je da mu osjetim dio butine, kojom mi je nagovještavao svoje zamisli i to je bilo OK! Uskoro smo se potpuno opustili, igrao je odlično, parket je škripao pod nama, ponekad se pored cijuka njegove cipele čulo i parajuće šuštanje moje haljine. To me podsjetilo na plesne večeri u Domu vojske. Osjetila sam talas dobrog raspoloženja. Počela sam istinski da uživam, jer tako rijetko plešem u ovom Gradu.
Uslijedili su komplikovani okreti, a zatim smo krenuli u dugo „putovanje” okolo podijuma, praćeni zadivljenim pogledima maturanata i profesora. Tada je počeo da govori. I prije toga sam osjetila da mu ruke, i to desna na mojim leđima i lijeva kojom je držao moj dlan, podrhtavaju:
– Profesorice, moram Vam nešto reći!... Molim Vas, samo plešite i saslušajte me... ne prekidajte me... Za ovaj kratak monolog spremam se već više od godinu dana. Krišom sam putovao vikendima u Beograd na intenzivni kurs, gdje sam naučio plesati, koliko sam mogao... Profesorice... to je tako... tako uzvišeno... Ja... Volim Vas, profesorice! Od prvog dana, kada kročiste u naš razred... Niste Vi ništa krivi... Desilo mi se, ali je opasno... drži me snažno i ne pušta... ne znam... Moram biti sa Vama... Ja ću... bojim se!
– Rastko... dosta... nijednu više! Da li si pijan, čovječe!? Završićemo ples kako smo i počeli, i ne prilazi mi večeras... ni za ples... ni za razgovor!
Jedva sam nekako završila sa igrom i potpuno dezorijentisana vratila se na svoje mjesto. Više se i ne sjećam da li me je Rastko dopratio. Kratko sam sjedila, jer je muzika i galama u vidu strašne kakofonije pulsirala u mojoj glavi, izazivajući vrtoglavicu i znojenje. Otišla sam u toalet i neopaženo se izvukla iz hotela. Tu noć uopšte nisam spavala, ako ne računamo košmar sa grozomornim snovima kao u filmovima strave i užasa. Ujutru, potpuno slomljena od nenadanog šoka, javila sam sekretarici da sam bolesna i da neću doći na posao.
– Ooo, da nam lijepa profesorica hemije sinoć nije malo pretjerala sa hercegovačkim „vrancem“!? Dobro, i profesori su ljudi, ha, ha, ha...
Nisam joj odgovorila, već sam se opet vratila u krevet.
Prekosutra, kada sam došla u školu, i kolege i učenici su me gledali nekako čudno. Vjerovatno mi se to samo činilo, jer sam od ulaska u zbornicu imala neki ružan, nikad do tada doživljeni osjećaj. Uskoro sam saznala da je sutradan poslije maturske večeri gradom poput eksplozije odjeknula vijest...
Našli su ga u crnom odijelu sa bijelom košuljom i bordo leptir mašnom, zakačenog za kulu ispod kamenog mosta. Gledao je sivoplavim očima u nebesa, dok je preko njih tekla rijeka. U stvari, nebo se ogledalo u njima...
Bilo je strašno! Gradom su kolale razne priče. Da je slučajno, pijan, pao sa mosta i udario glavom o kamen, da se po okončanju maturske večeri trijumfalno želio okupati i skočio u rijeku na pogrešno mjesto, da je svirepo gurnut zbog osvete...
Nije ostavio nikakvu poruku. Ni u najširem smislu niko nikada nije pomenuo mene. Da bih preživjela, ubijedila sam sebe kako je uzrok Rastkove smrti možda baš bio neki od pomenutih razloga, a ne samoubistvo. Samoubistvo zbog neuzvraćene ljubavi. Istina, nezrele i potpuno sulude, na koju se uopšte nije moglo racionalno odgovoriti... Srećom, školska godina je već bila pri kraju, tako da sam odmah po zaključenju ocjena otputovala kod roditelja, gdje sam uspjela da se nekako smirim i pozitivno razmišljam.
Međutim, početak nove školske godine donio mi je povrijeđivanje krhkog primirja koje sam sklopila sama sa sobom. Najteže mi je bilo ući u Rastkovu učionicu i ponašati se normalno, kao i ući u zbornicu i kontaktirati sa kolegama koji su još uvijek pominjali tragediju. Moj život se pretvorio u glumu... živjela sam kao pod maskom. Nekako sam gurala dan za danom, ali su svi posumnjali da sa mnom nešto nije u redu, kada sam odbila da pratim svoj razred na ekskurziju, a pogotovo kada se nisam pojavila na maturskoj večeri sa novom generacijom maturanata.
Srećom, Bog me je pogledao, pa sam na raspustu upoznala mog sadašnjeg supruga, preselila se u njegov grad u kome sam započela novu školsku godinu. Sve je bilo u redu nekoliko ljeta, rodila sam divnu kćerkicu, ali negdje oko njenog polaska u vrtić, usnila sam košmaran san, u kome u svom mjestu rođenja, na maturskoj večeri, plešem sa mladim profesorom engleskog jezika, koga je više mojih drugarica površno simpatisalo, no ja sam osjećala više. Maštala sam da će mi prići da otvorimo podijum, a on to nije učinio, čak je zaplesao sa jednom problematičnom i meni antipatičnom Sofijom. To me je nesnosno zaboljelo, u suzama sam pobjegla sa svečanosti i, kako bih skratila muke, sa mosta sam skočila u rijeku. U ledenoj mračnoj vodi, počela sam da se gušim i tada sam se uz krik probudila, okupana u znoju.
Taj san mi se, od tada, javljao često i kvario mi kvalitet života. Mužu, koji i mene i kćerku iskreno voli, ništa nisam govorila, tako da sam na kraju, sluteći šta je pozadina svega, odlučila da posjetim privatnog psihijatra, u susjednom velikom gradu.
To je jedan stari ljekar, doktor K, u zadnje vrijeme kontroverzan zbog svojih medicinskih priča, koje objavljuje na lokalnom portalu. Šta da kažem, već godinu dana nemam uznemirujuće snove, a doktor kaže da je moj bal pod maskama završen. Na zadnjoj, oproštajnoj seansi me je čak upitao da li bi mi smetalo da objavi maskiranu priču o meni i mom slučaju. Rekla sam mu da ne bi...
Šta Vi mislite o ovome?