Bio je prvi put u Sarajevu poslije davnog službenog boravka 1992. godine. Druga godina trećeg milenijuma. Luksuzni Hotel „Saraj“, visoko iznad Vijećnice. Ne želeći da gubi ni minut vremena, doktor K se brzim korakom spustio do Baščaršije i krenuo poznatom popločanom ulicom. Koračajući kaldrmom između dućana, bez ikakvog povoda, u sjećanje mu počeše dolaziti neka davna razmišljanja, kojima je kao student bio obuzet. Osjećao se potpuno čudno i vanvremenski sa ponovo oživjelom parajućom čežnjom u utrobi, za djevojkom koja je tada bila daleko, bez obzira što je u stvarnosti, u tom času, vjerovatno uživala u kafi, gore u hotelu. Dok je pio vodu sa poznate česme, poslije toliko godina, kao da ke čuo stihove sevdalinke, koje je nekada u studentskom domu na Bjelavama, uz harmoniku, pjevao sa drugovima poslije položenih ispita.
Ko se jednom napije
Vode sa Baščaršije...
Nastavio je dalje i kod katedrale zastao sleđen grozničavim pogledom očiju, u tom trenutku sigurno suočenim sa nekim užasom, koji je nevidljiv drugim ljudima plamtio u unutrašnjosti lobanje. Te oči su bile usađene duboko u duplje žareći kroz upaljene kapke, a pripadale su ostarjelom odrpancu, koji se boga pitaj kada posljednji put okupao. Gazio je pocijepanim cipelama po nogavicama ofucanih farmerki i zaustavljao nasumice prolaznike. Oni su se otimali, ili ga ćutke zaobilazili. Unio se u lice i doktoru K i upitao ga:
– Misliš li da on ne vidi!? Vidi sve... Stiže!... Čuješ li!? – te pružio ruku prema njemu.
Doktor mu je u šaku stavio papirnu novčanicu kakvu ovaj do tada vjerovatno nije dobijao. Zaslužio je bar toliko. Nekada je bio ambiciozni asistent na pretkliničkom predmetu i na ispitu je studentu K, koji se slabo snalazio sa mikroskopom, šapnuo naziv jednog preparata.
Shrvan prethodnim susretom, krenuo je bivšom Ulicom Vase Miskina i stao ispred poznatog izloga. On više nije pripadao „Planici”, gdje je nekada kupio svoje prve „adidaske”, već nekom luksuznom butiku. Znao je za bombu koja je eksplodirala preko puta i pobila ljude u redu za hljeb. Vidio je taj užas na televiziji. Kamerman je fantastično odradio posao. Na vrijeme je zauzeo pravu poziciju! Sjetio se, da je u jednom intervjuu sa nekim crnogorskim disidentom, očevicem, pročitao da su iz „Planike” ljudi kroz razbijeni izlog krali „adidaske”, dok su ranjeni sugrađani ležali oko njih na pločniku – bez nogu!
Požurio je, u stvari pobjegao, niz sivu, sada oronulu „Titovu”, te pored „Parkuše” i robne kuće, koja je u njegovim mislima bila još uvijek plava, domogao se Ulice kralja Tomislava. Sada „Koševske”.
Ozario se kada je vidio da mala buregdžinica radi. Zastao je i kratko razmišljao, a onda sa osmijehom ušao u nju. Isti prodavač, brat nekada popularne pjevačice, čudno je gledao u doktora. Ovaj, iako je nedavno ručao, naruči sirnicu sa jogurtom. Prodavač ga je pomno posmatrao. Doktor K je platio i prije izlaska rekao:
– Ukusna je kao i sedamdesetih! – a buregdžija ozaren odgovori:
– Prepoznao sam te, student medicine iz Hercegovine!
Nekadašnji student se zadovoljno uputio prema svom fakultetu. Medicinskom.
***
Poziv za kućnu posjetu je primljen u prvomračje. Zvali su iz kuće u Gradu, u stvari iz neregistrovanog hostela, gdje se moglo jeftino prenoćiti. Navodno, pozlilo je nekoj ženi sa strane, koja sumanuto vrišti i lomi namještaj. Čak je napala i kćerku. Doktor K je sa sestrom i vozačem krenuo na poznatu adresu. Dočekala ih je zabrinuta gazdarica i kršeći ruke rekla da je žena pobjegla, a da je tu njena uznemirena kćerka.
Uz pomoć policije, pronašli su je na obali rijeke, između mostova. Doktor K ju je odmah prepoznao, iako se još od početka rata nije pojavljivala na televiziji. Mitra, bivša čuvena pjevačica i ljepotica, živjela je povučeno u Sarajevu. Muž joj je bio poznati fudbaler, reprezentativac koji je sa nekoliko povoljnih ugovora u Belgiji obezbijedio budućnost za suprugu i kćerku Ivanu, djevojčicu talentovanu na majku. Nažalost, bivši centrahalf je jednog jutra, odmah po Dejtonu, u lavabo iskašljao crveni ispljuvak, a iza toga je sve išlo brzo. Sarajevski Avaz je pisao da je njihov popularni Bajke na samrti odlučio da ode u Manastir Ostrog i da molitvama pokuša da produži život. Mitra je bila uz njega... Nije uspio. Na njegovoj sahrani, na Barama, bilo je pola Sarajeva (iako je Bajke bio Srbin). Supruga mu se iza toga posvetila kćerki koja je već išla u srednju muzičku školu, a paralelno uzimala časove pjevanja kod stare operske dive Mebrure. Nažalost, Mitra je počela mentalno da tone i uskoro su se ispoljili početni psihijatrijski simptomi. Krenula je da napadno odlazi u crkvu kod Ekonomskog fakulteta, što prije nikada nije radila, a prota ju je posavjetovao da bez obzira što se Bajketu nije posrećilo pod Ostrogom, ne znači da Bog nije milostiv i da i njoj neće pomoći, „jer su čudesni putevi Gospodnji”.
Mitra je spakovala svoje i kćerkine stvari i osvanula u manastiru, u istoj ćeliji u kojoj je ne tako davno bila s Bajketom. I pored molitvi, posta i čajeva od gorkih trava, bivalo joj je sve gore, pa je pobjegla preko granice, u Grad, „na koncert”. Ivana za njom, jer joj ništa drugo nije preostalo. Mislile su da zanoće tu u hostelu, kada je Mitra dobila žestoki napad agresije i odgurnuvši kćerku niz stepenice, pobjegla prema gradu.
Kada su je pronašli, doktora K je najviše iznenadila garderoba bivše pjevačice i ljepotice, koja je prije rata često bila i manekenka poznatih jugoslovenskih modnih kuća. Sve crno. Košulja, pleteni pulover, kotula, vunene čarape i opanke blatare. Rođena seljanka! I ne samo to! Crna marama, vezana pozadi otkrivajući nekada lijepo lice, činila je krunu njene korotne odjeće.
Mitra je brzo injekcijom smirena, a nju i kćerku su prihvatile monahinje iz ženskog manastira. Doktor K ih više nije gledao. Istina, prije polaska u Sarajevo, slučajno je pročitao u nekim novinama da kćerka nekada poznate pjevačice, Ivana, uspješno gazi estradnim stazama...
***
Na sebi je imala bar dvije boje viška, ali doktora K su prenerazile njene oči. One iste koje je vidio u hostelu prije nekoliko godina. Stajala je ispred zgrade Medicinskog fakulteta i gledala ga pogledom hotelske dame koja pregovara sa mušterijom.
– Vi ste sigurno doktor profesor, a ja sam tako bolesna! – rekla je mazno.
– Mi se poznajemo gospođo Mitro – kazao je unezgođen njenim posrtanjem, a zatim se pobjedonosno izvukao:
– Da, ja sam doktor K iz Grada. Drago mi je da ste i Vi mene prepoznali. Kako je Vaša Ivana? Čujem da joj dobro ide!
– Ide... Ide... I ja idem... – reče odsutno drečavo obučena žena, i krenu niz Koševsku...
Osjetivši čudan nemir i dezorjentisanost, doktor K je dugo zbunjen stajao u mjestu, a onda se odsutan, u nekoj vrsti polusna, uputio prema Anatomskom amfiteatru. Osjetio je kamen u utrobi pomislivši na ispit iz anatomije, koji se bližio. Profesor Hadžiselimović danas počinje da predaje „centralu”, moraće da hvata bilješke, a nije nabavio ni potrebni atlas. Sa čudnim osjećajem se popeo uz stepenice i pošao prema gornjem ulazu. Čuo je poznatu graju svojih kolega – studenata. Ušao je u amfiteatar i stao zaprepašten.
U stolicama su sjedili neki nepoznati studenti...
Šta Vi mislite o ovome?