Dragan R. Kovač: Testera

Godina je 1980. i neka. Trebinjska bolnica – operaciona sala. Atmosfera nešto napetija, čak sa dozom neizvjesnosti, ali i očekivanja. Pacijent, đed od osamdeset godina, sa dugačkim usukanim brkovima, leži na operacionom stolu. Otečena i modra lijeva potkoljenica, zahvaćena napredujućom trombozom, upravo treba da mu bude amputirana ispod koljena.

– Moj sinko, ova noga je dosta hodala i po dolinama i po planinama, i u miru i u ratu, neka glave na ramenima još koji mjesec! – hrabrio se starina.

– Sve će biti u redu, đede – tješio ga je anestetičar koji je već nabo venu i priključio infuziju.  

Instrumentarka je stajala „kao zapeta puška“ sa uredno složenim instrumentarijem i sanitetskim materijalom. Hirurzi, njih dvojica, već su bili navukli rukavice i pomalo nervozno ćaskali u očekivanju anesteziologa, ambicioznog doktora Vukaša, koga nije bilo!

Neuobičajeno za njega. Pogotovo tog dana, kada je trebalo da uradi prvu spinalnu anesteziju u istoriji trebinjske bolnice. Kroz iglu, pažljivo i stručno zabodenu između dva pršljena u donjem dijelu kičme, ubrizgaće anestetik i pacijent će potpuno izgubiti osjećaj za bol u donjem dijelu tijela, prvenstveno u ekstremitetima. Za vrijeme čitave operacije, bolesnik će ostati u budnom stanju, potpuno svjestan. Veliki stručni napredak!

 Ali, anesteziloga nije bilo, što je već unosilo blago komešanje među prisutne učesnike ovog posebnog i važnog događaja. Inače, doktor Vukaš je mlad je čovjek, nedavno prispio sa specijalizacije u Beogradu, gdje se usavršio u poznatoj školi profesora Predraga Lalevića, dugogodišnjeg Titovog ljekara. I upravo je trebalo da uradi tu spinalnu anesteziju, ali se negdje neobjašnjivo izgubio. 

– Evo ga! – pobjedonosno je povikao doktor K, koji se tu našao u svojstvu specijalizanta, ugledavši na vratima anesteziologa kako za sobom vuče, bolje reći razvlači, neki crni kabal, na kraju priključen za zeleni telefon. 

Bilo je očito da je tim gajtanom, dugačkim više od deset metara, upravo povezao aparat sa jedinom utičnicom, onom u ljekarskoj sobi. Odložio je telefon u ugao i dao se na posao... 

Uskoro su hirurzi došli do kosti i počeli pripremu za njeno presijecanje. Tada je doktor Vukaš spretno dograbio telefon i okrenuo neki broj, te poslije kratkog vremena dodao slušalicu pacijentu. Svi su vrlo brzo zaključili da đed razgovara sa sinom, koga nikako nije mogao ubijediti da ne priča iz ljekarske sobe, nego iz operacione sale, sa hirurškog stola, dok je sama operacija u toku. Na kraju, ne mogavši dokazati sinu o čemu se radi, iznervirano mu je rekao: 

– Jadan ne bijo, zar ne čuješ kako testeraju!?

Za ovaj put, toliko.

Srdačan pozdrav za čitaoce portala TL.

D. K.