On i Ona su dvadeset godina živjeli uz Jovana, i odavno su prestali i pomišljati na proširenje porodice, kada se, vjerovatno i uz božiju pomoć, ipak desilo. Tih devet mjeseci do njegovog dolaska proživjeli su poput najljepšeg sna, kao da to nisu već prošli sa Jovanom, studentom elektrotehnike. Devet mjeseci maštanja, brižljivog pripremanja, vođenja računa i o najmanjim sitnicama, konačno su rezultirali pojavljivanjem malih crnih očiju, koje su ih iz posteljice upitno gledale. Njihov Miki. I Jovan je bio oduševljen...
On, koji je sam radio i koji je dobro zarađivao, i prije očekivanog datuma uzeo je odmor, a direktoru je (prvi put u životu) najavio i mogućnost otvaranja bolovanja. Nakon odmora. Ona... Njen život je ponovo dobio novi smisao i tako poželjnu konkretniju obavezu, koju odavno nije imala. Jovan je bio izuzetno samostalan momak i skoro da nije zahtijevao nikakvu pažnju, jer je već nepunu godinu živio sa djevojkom u njenoj garsonjeri... Daleko od toga da je Ona ljenčarila po kući dok je muž naporno radio u arhitektonskom birou, ali slobodnog vremena je imala napretek. Sada je, još od ranih jutarnjih časova, počinjala slatka nervoza, a nekada i mala drama: prvo oko presvlačenja i hranjenja, zatim oko ritma dnevnog spavanja, pa najnovijih dijetalnih preporuka, blage masaže tijela, izvođenja na dnevnu svjetlost... pa opet sve ispočetka. Dan se završavao furioznim kupanjem, hranjenjem i uspavljivanjem, uz naizmjenična noćna dežurstva. To plemenito buđenje, u stvari panično skakanje na samo Mikijevo meškoljenje, a o plaču da se i ne govori, te pripremanje hrane iz kutije, određivanje njene toplote u flašici sa cuclom, pa Mikijevo zadovoljno „vučenje” sadržaja, nešto je što Ona (a i On) nikada neće zaboraviti. A tek njegovo zadovoljno mljackanje poslije obroka, sa brzim tonjenjem u san. Srećica njihov! Ruku na srce, sve su to prošli i sa Jovanom, ali su valjda tada bili mlađi (i luđi!).
Prve vakcine, hrabro zajednički savladana laka prehladica, prelazak na čvrstu hranu... i da, jako važno... kontrola kakenja i piškenja... kakav divan redoslijed pobjeda i svijetlih trenutaka, koje su zajednički ponovo upoznali. Ljubav među njima, uvijek duboka i postojana, sada je kulminirala. On je nju zvao – mamicom, a ona njega – taticom... Jovan je, bez trunke ljubomore, samo vrtio glavom i smijao se... Čitav dnevni boravak bio je ispunjen Mikijevim fotografijama, koga su uredno slikali na svakih petnaest dana.
Prijatelji, za koje su znali da im predstavljaju podršku, navraćali su redovno i interesovali se preko telefona o Mikijevom napredovanju, a oni u čije su dobre namjere potajno i sumnjali, pokazali su svoje pravo lice... Ljubomora... ljudska zloba, svuda oko nas... oni im neće nedostajati, neka se guše u sopstvenoj bijedi...
Onda se desilo. Ona je sa Mikijem svakodnevno odlazila u veliki park gdje bi on trčkarao i igrao se u pijesku, družio se sa malim vršnjacima ili sam pravio vragolije. Znala je sa njim i sjesti „Pod platane” gdje bi se osvježili sokom ili hladnom vodom... Vjerovatno je, kao što kasnije reče doktor K, Miki pretjerao sa aktivnošću, a Ona se nije razumjela u vlažnost vazduha. Znala je da temperatura nije mnogo visoka i pustila je Mikija da uživa, kao i obično. Uostalom, u parku je bilo još majki i sve su se ponašale slično kao i Ona. Pakao je, u stvari, nastao desetak minuta po dolasku u stan, kada se Miki neuobičajeno smirio, zatim je počeo otežanije da diše, uz grubo krkljanje, koje ju je prosto presjeklo. I konačno – to kolutanje očima uz podrhtavanje nogu. Ona je vrisnula i lice prekrila dlanovima (bila je sama, jer je te nedjelje On konačno, poslije toliko vremena, odlučio da posjeti bolesnu i iznemoglu majku). Nije znala kako, ali zgrabila je Mikija u naručje i strčala niz stepenište. U magnovenju se sjetila da u susjedstvu privatnu ordinaciju ima doktor K, i trčeći molila Boga da ga zatekne tamo. Bio je. Odmah je prepoznao problem. Iako sa njim, zbog vikenda, nije bilo sestre, sam je brzo pod hladnim tušem skvasio veliki peškir i obmotao ga oko golog Mikijevog tijela. Zatim ga je i trljao njime, a kada je Miki... duša mamicina... ponovo normalno progledao i prestao da se trese, dao mu je i dvije injekcije. Ulaženje igle u malo debelo meso, nije mogla da gleda, već je sa bolnim grčem na licu okrenula glavu u stranu...
Doktor K joj je vrlo jednostavno objasnio. Miki je pretjerao sa fizičkom aktivnošću. Tog dana nije bilo previše vruće, oko trideset stepeni, ali je vlažnost vazduha bila veoma izražena, pa nije omogućavala normalno znojenje i gubljenje toplote iz tijela. To je rezultiralo nekom vrstom toplotnog udara, sa posljedičnim konvulzijama, odnosno grčevima, jer se Mikijeva temperatura od preko 40 stepeni nije mogla objasniti nikakvom infekcijom, čiji simptomi su po doktoru K i pored detaljnog pregleda – izostali. S obzirom da u bolnici taj dan nije bilo nikoga od specijalista, doktor K je preporučio da se Miki odmara kod kuće u provjetrenoj prostoriji, uz osvježavajuće hladne (ne ledene!) napitke, a on će lično navraćati do njih u kontsolu sljedećih nekoliko dana. Prije polaska, pozvala je muža i uz plač mu objasnila...
Samo što je Mikija stavila u postelju, On je počeo da luđački zvoni na vratima. Otvorila mu je, a onda skrhana pala u njegov zagrljaj. Grcali su oboje i ljubili se kroz suze koje su se miješale i kvasile im uzavrele obraze...
Onda se iz unutrašnjosti stana začuo slabašan plač. Oboje su pretrnuli, a kada je taj nježni glasić prešao u snažan i veseo PSEĆI LAVEŽ, raznježeno su se nasmijali. Dok je njihov psić Miki i dalje veselo lajao, njih dvoje su pali jedno drugom u zagrljaj.
Miki... sreća mamicina i taticina...
Šta Vi mislite o ovome?