Slika 1.jpg

Tog proljeća, 1992. godine, građanski rat na području bivše Jugoslavije polako je uzimao zamah. Još se nije bio prelio unutar granica Bosne i Hercegovine, ali su već od prošlog oktobra dva grada u susjedstvu, jedan u Hercegovini, a drugi u Hrvatskoj, bili zaraćeni. Od tada se napetost osjećala i između dvije Hercegovine, istočne i zapadne, pa su u Gradiću sporadično počeli da se pojavljuju kamioni natovareni namještajem i imovinom mostarskih Srba, koji su imali dobar predosjećaj. Oni njihovi sunarodnici koje Bog nije obdario tim čulom, baš su tih dana pristizali izvlačeći jedva žive glave i materijalna dobra, tek u pretovarenim „fićama” i „stojadinima”. Različite „milicije”, „policije”, „orlovi”, „jastrebovi”, „tigrovi” i „vukovi”, pa sve to „crveno” „plavo” i „bijelo”, Boga pitaj otkuda prispjeli, šepurili su se ili polupijani teturali po Gradiću.

– Bolan profesore, mi moramo bježat dok je na vakat! Imaš li koga da kupi dobru kravu, gore kod nas u selu? Daćemo je budzašto! – obratila mu se školska čistačica Ramiza, dobra i vrijedna žena, sada sluđena situacijom u kojoj se našla.

– Razgovaraću još danas sa nekim ljudima...
Žao mi je Ramiza, vjeruj mi!

Profesor se odmah dao u potragu, i poslije podne pronašao zainteresovanog kupca, nekog kamiondžiju Radoslava. Sutra ujutro su obojica „ tamićem” krenuli po kravu, u Ramizino selo, udaljeno oko dvadesetak kilometara. Kada su poslije skoro sat vremena vožnje makadamom, iza okuke, umjesto poznatog sela ugledali zgarište, vozač zamalo da nije sletio pod put. Kuće su bile spaljene, preostali zidovi bez krovne konstrukcije – crni, a kao nekakvi minareti prema nebu su se iz tih zgarišta dizali neoštećeni dimnjaci. Još i miris paljevine. Šokirani profesor se pribrao tek kada je vidio da se nešto pred jednom nespaljenom kućom miče. On i vozač su prišli i ispred skromne udžerice, koja se ranije naslanjala na veću, sada spaljenu kuću, vidjeli starca kako ukočen sjedi naslonjen na zid. I puši.

Slika 2.jpg

Vozač ga je prepoznao. Bio je to stari „efendija“ Muzafer, poznat po moći da šaptanjem samo njemu poznatih riječi, liječi ljude ujedene i od najljućih hercegovačkih zmija, poskoka i šargana.

Odavno je potpuno oslijepio, ali je u mladosti, dok je vidio, uspio otići na ćabu. Bio je obučen u dronjke, ali je potpuno sijeda meka brada njegovom licu davala nešto od uzvišenog izgleda islamista. Zadnjih godina, postao je teško pokretan i po čitav dan bi sjedio ispred kuće i pušio cigare. Duvan, kao i hranu, donosili su mu mještani okolnih sela, mada on to od njih nije tražio. U stvari, oni su samo vraćali dug kojim ih je starac zadužio. Živeći godinama uz njih, liječio ih je od ujeda zmija otrovnica. Profesor je odranije znao za starca, i bile su mu poznate priče o njegovim moćima, ali i svjedočenja čobana koja su se prepričavala skoro svake jeseni. Naime, baš u tom periodu, starac je znao da napravi zmijski sabor! Da, da, pravi sabor otrovnica, jer je on bio zmijski bimbaša. Uzeo bi zurlu koju je sam napravio, sjeo prekrštenih nogu na livadu i krenuo da svira. Najprije je ispuštao samo kratke pojedinačne zvukove, poput nekih upozoravajućih signala, a potom bi nastavio da izvija čudnu lelujavu melodiju, na koju su iz duvara, ispod kamenja, iz žbunova i sa drveća počinjale da gamižu zmije i da se u krug okupljaju oko njega. Svirka bi postajala sve glasnija i življa, a sam efendija Muzafer sve opijeniji, tako da je svojim tijelom pravio kružne pokrete, kao i zmije oko njega. One bi glavu izdizale uvis i tako treperile u zajedničkoj ekstazi sa svojim bimbašom!

Efendija Muzafer nije okrenuo glavu u njihovom pravcu kada su ga pozdravili. I dalje je gledao pravo, a jezu uz profesorovu kičmu je izazvao efendijin pogled očima bez zjenica, koje su pobjegle negdje pod lobanju, a ostale su samo da se vide sedefaste beonjače.

– Ne dirajte ga! – bio je njegov odgovor na pozdrav dvojice pridošlica.

Profesor zamalo što nije kriknuo od prizora koji je vidio poslije efendijinog upozorenja. Naime, dedo je u desnoj ruci držao polupopušeni cigar, a lijeva mu je bila prebačena preko starog samara i visila tačno iznad sjajnog, smeđeg koluta.

Slika 3.jpg

– Ne dirajte ga! – ponovio je starac i tek tada profesoru postade jasno da se upozorenje odnosi na sklupčanu zmiju. Pokušao je da razgovara sa efendijom, ali je ovaj to odbio. Rekao je samo da su insan i marva na vrijeme izbjegli pred katilima koji su popalili selo. Plašeći se da zmija ne ujede starca, dvojica pridošlica su odustali od namjere da pokušaju ubiti zmiju, koja je nezainteresovano ležala tik uz njegovu šaku. Skoro panično su sjeli u kamion i uputili se u Gradić, riješeni da potraže pomoć od ljekara i socijalnih radnika...

Doktor K. se sa medicinskom ekipom i socijalnom radnicom uputio na lice mjesta, odmah po profesorovom pozivu. Pored standardne opreme, ponio je i serum protiv ujeda zmija otrovnica i sa nestrpljenjem očekivao kada će se iza okuke pojaviti strahota na koju je upozoren. Izdaleka su vidjeli efendiju kako sjedi u neprirodnom položaju koji im je profesor i opisao, ali je doktor K. odmah shvatio da taj neprirodan položaj ipak nije zbog sljepila. I, prije nego su prišli, i vidjeli mu modro lice, znao je da starac nije živ. Pored njega je ležala raspetljana mrtva zmija sa ostacima zemlje i svježe krvi po njoj, i sa potpuno stučenom glavom. Očito je bilo da ju je neko u međuvremenu ubio.

Poslije kraćeg razmišljanja, doktor K. je odlučio da mrtvo Muzaferovo tijelo prevezu do Doma zdravlja, te da ga tu detaljno, uz pomoć kolega, vojnih ljekara pristiglih sa vojskom, pregleda. Njih trojica doktora su to i učinili. Na lijevoj podlaktici, efendija je imao dva ubodna ožiljka od neke nedavne povrede – vjerovatno je pao na taj dio tijela, ali su kolege insistirale da se radi o ujednim ranama od zmije.

Slika 4.jpg

Doktor K. je slutio da je između starca i zmije postojala neka veza zahvaljujući kojoj je mogao pomoći ujedenim ljudima. Predosjećao je i da je efendija izdahnuo onog momenta kada se ta veza prekinula, a to je bilo u trenutku kada je zmiju neko usmrtio. Naravno da svoje pretpostavke nije smio iznijeti, jer se plašio da će ga uvažene starije kolege sa vojne klinike proglasiti nenormalnim, pa se samo protivio da se kao uzrok smrti navede ujed zmije. Međutim, s obzirom na to da nije bilo tragova nekog drugog povređivanja ili nasilja, a i zbog činjenice da je pored mrtvog starca sa modrim licem pronađena i mrtva zmija, kolege su preglasale doktora K. i kao uzrok u potvrdu o smrti upisali – ujed zmije otrovnice.

Efendija Muzafer je sahranjen u muslimanskom dijelu groblja, uz prisustvo nekoliko pravoslavnih đedova, koje je kao mlade spasio od ujeda poskoka ili šargana.
Uskoro su svi zaboravili na slijepog starca.

***
Poslije mjesec dana, adresirano na doktora K, u Dom zdravlja je stiglo pismo sa klinike:
Iz uzorka krvi br. 2351–10/92 nisu izolovane čestice zmijskog otrova.

Doktor K, koji je krišom sa vojnom medicinskom pošiljkom poslao i zaleđen uzorak efendijine krvi na analizu u Beograd, sjetno se nasmiješio...