Dragan R. Kovač: Crna udovica

Kao i svake godine, i toga 24. decembra Jura je zaustavio staru bolničku „volgu” na parkingu Vatrogasnog, odmah iznad zidina Starog grada. Volio je da od samog predvečerja prisustvuje božićnoj svečanosti, koja se završavala spektakularnom „Ponoćkom” u Crkvi Svetog Vlaha. Poslije opuštajuće šetnje Stradunom, kojim je špartao više puta gore-dolje zalazeći i u bočne ulice, otišao je do Porporele i na klupi pored svetionika uživao u pogledu, udišući gusti i opojni morski vazduh. Potom je sjeo u Gradsku kavanu do prozora i gledao kako se prostrani trg oko Orlandovog kipa polako puni razdraganim ljudima i djecom, obuzetim uzvišenom pretprazničkom atmosferom, koja se razlikovala od svakog drugog blagdanskog raspoloženja.

Naručio je kafu, a zatim iz držača sa dnevnom štampom  za  goste,  zadovoljno  izvadio  zagrebački „Večernjak”. Volio je da prelistava te novine i saznaje novosti iz cijele „lijepe naše” za koju je sigurno znao da će se kad-tad otcijepiti i postati samostalna država. Jedan dalji rođak, Vinko, iz Malmea u Švedskoj, kada je ljetos bio u Ravnom Selu rekao mu je neke stvari…

Polako je napredovao kroz „Večernjak” pogledujući često kroz prozor prema trgu. Poslije izvještaja o velikom nevremenu u sjeverozapadnom dijelu Jugoslavije, skoro da je preskočio posebno uokvirenu kolumnu sa naslovom „Poginuli u lavini”. Kada je ispod naslova ugledao dvije fotografije, tako se trznuo čitavim tijelom, da je stolica ispod njega bolno zaškripala, a veći dio ljudi u kafani se okrenuo prema njemu…

Jura, tridesetogodišnji Hrvat iz Popovskog polja, bio je zaposlen kao vozač bolničkog auta u gradskom Domu zdravlja, a radio je u rejonskoj ambulanti u Ravnom Selu.

Tu je, u maloj porodičnoj kući, živio samo sa starom majkom. Oca, koga su ubili partizani 1945. godine, nije zapamtio. Stalni radni odnos je zasnovao zahvaljujući svojoj prirodnoj energiji, otresitosti i sposobnosti, a u poslu vozača bez fiksnog radnog vremena uživao je najviše zbog stalnog kretanja i mnogobrojnih susreta sa ljudima... Bio je omiljen ne samo u svome selu već i među mnogobrojnim medicinskim osobljem Doma zdravlja u Gradu. Svi su cijenili njegovu iskrenu spremnost da pomogne, ne samo prevozom pacijenta, koji je nečiji bliži ili dalji rođak, već i kakvog kabastog tereta, što nije bilo po propisima, ali... Bio je višestruki dobrovoljni davalac krvi, učesnik mnogih sportskih susreta medicinskih radnika, izvanredan pjevač i svirač na tamburici, a svojim grožđem i lubenicama snabdijevao je bez nadoknade, onako prijateljski, pola matične ustanove. I na kraju kažimo da je sa svojih metar i devedeset centimetara,  frizurom  „tarzankom”  i  muževnim preplanulim licem bio zgodan mlad čovjek, koji pripadnice ljepšeg pola nikada nije ostavljao ravnodušnim.

Jura je svakodnevno krstario starom bolničkom „volgom” u trouglu: Ravno Selo – Grad – Du- brovnik, nekada i po nekoliko puta dnevno, što je zavisilo od posla. Doktora, koji je svako jutro dolazio iz Grada autobusom, sačekivao bi s druge strane polja, a iza podne vraćao nazad. Sa njim i medicinskom sestrom išao je u kućne posjete po pozivu, te vozio pacijente iz svog rejona ne samo prema gradskoj bolnici u Gradu ili Dubrovniku, već i prema Sarajevu, Beogradu, a ponekada i Zagrebu. Nije imao djevojku u pravom smislu te riječi, ali se na nedostatak intimnosti sa suprotnim polom nije mogao požaliti. S obzirom na njegovu čvrstu odluku da se ne ženi dok mu je majka živa, zanimale su ga skoro isključivo udate žene, bilo one iz ustanove, bilo supruge transportovanih pacijenata, koje je u povratku uspješno tješio...

Tog julskog jutra ga je fra Jozo pozvao u crkvu i saopštio mu da su tu u Zavali, udaljenoj nekoliko kilometara od Ravnog Sela, dvoje „naših” ljudi iz Zagreba, neki naučnici, pa ga zamolio da im se nađe pri ruci i pripomogne u snalaženju. Dok je prilazio motelu, koji se nalazio preko puta čuvene pećine Vjetrenice, vidio je starijeg muškarca i mnogo mlađu ženu kako sjede na terasi i piju kafu. Prišao im je, uljudno se predstavio i, pozvavši se na fratra, ponudio im svaku pomoć. Oni su se baš obradovali njegovom dolasku i predstavili se. Muškarac je bio dobrodržeći sedamde setpetogodišnjak, visok i negojazan čovjek, ćelav samo po tjemenu, dok je po sljepoočnicama imao zalizanu sijedu kosu. Obučen u tanku tamnoplavu trenerku sa patikama, nosio je debele naočari.

Zvao se Domagoj Krznarić i bio je penzionisani profesor zagrebačkog univerziteta – biolog. Trebalo je da u okviru međunarodnog naučnog projekta, finansiranog od strane UNESCO-a, pokuša dokazati postojanje jedne nove podvrste poznate čovječje ribice (lat. Proteus anguinus) karakteristične baš za jezero u Vjetrenici. Žena, rasna zlatokosa ljepotica, mogla je biti od njega mlađa najmanje trideset godina i bila je, najjednostavnije rečeno – dama. Iako obučena samo u safari šorc i majicu, visoka i vitka, ali sa zrelim tijelom i oblinama, doimala se izuzetno otmeno i davala čitavom motelskom ambijentu jednu ljepšu i prijatniju notu. Bila je profesorova kćerka, asistent na nekoj zagrebačkoj klinici i pošla je navodno sa ocem, koji joj je preko prijatelja usput sredio i dobro plaćen posao. Naime, trebalo je da za jednu poznatu italijansku farmaceutsku firmu pokuša da obezbijedi što veći broj insekata, kojih mnogo, pored Istre, ima samo još ovdje u Popovskom polju. Svakako, radilo se o ozloglašenom pauku – crnoj udovici. Ženi je bilo ime Zdenka, a Juri je kasnije rekla da nije udata.

Poslije dogovora da sutra povede Zdenku u polje da traži pauke, dok profesor bude pripremao teren za svoje istraživanje u pećini, Jura je otišao do „volge” i vratio se sa ogromnom zrelom lubenicom, kojoj su se otac i kćerka iskreno obradovali. Bili su zadovoljni ovim mladim čovjekom, koji im je veoma rasterećeno i nesebično nudio svoju pomoć...

Zdenka je cičala od radosti kada su počeli da pronalaze prve primjerke opasnih paukova. Trebalo je da sakupe samo ženske jedinke koje na svojim crnim leđima imaju jarkocrvene pjege. Rekla je Juri latinski naziv za crnu udovicu (lat. Lathrodectus tredecimguttatus), sa objašnjenjem da druga riječ znači – trinaest pjega. Pošto je bila subota, Jura je sa njom ostao sve do predvečerja. Pronašli su 34 pauka i Zdenka je blistala od radosti saopštivši zavjerenički da će mu tek pri polasku otkriti koliko lira dobija po ulovljenom primjerku. Jura je obješenjački pominjao procenat koji će pripasti njemu... Smijala se i tapšala ga po ramenima... Uživala je u kačamaku sa kiselim mlijekom kod Jurinih prijatelja, a branje kupina za užinu smatrala je doživljajem koji nikada neće zaboraviti. Vratili su se u motel veseli, preplanuli i zadovoljni. Profesor je namigujući rekao da su mu sumnjivi, pohvalivši se i svojim pozitivnim preliminarnim istraživanjem... Crne udovice su stavili u pljosnate Petrijeve šolje, pa u frižider, a kad se smrznu, pažljivo će im pincetom od trupa odvojiti glave i po pet komada spakovati u kapsulice, slične antibiotskim. Tako deponovane uzorke će opet vratiti u frižider motela, do polaska, kada će ih prebaciti u priručni medicinski hladnjak...

Sutradan, u nedjelju, Jura je poslije obilaska dva pacijenta, kojima je medicinska sestra priključila infuzije, ponovo poveo Zdenku u polje. Imali su ludu sreću da u jednom jarku naiđu na pravi rezervat crnih udovica. Samo tu su ih uhvatili čak 51! Jura nikada do tada nije bio u društvu tako otmene, obrazovane i od njega desetak godina starije ljepotice, koja se ponašala vrlo jednostavno i prirodno. Osjećao je nevjerovatnu prisnost prema njoj, kao da je poznaje odavno, a ne od prije nekoliko dana. Počeo je čak da sam sebe hvata i u prilično delikatnim mislima... Tog dana su ručali ribu u restoranu „Volan” i zalili je sa čašom domaćeg crnog vina. Zdenka se potpuno opustila, čak je zapjevala sa jednom grupom lokalnih momaka i nevjerovatnim šarmom ih potpuno oborila sa nogu. Kada su u povratku došli do mjesta gdje se rijeka širila u svojevrsno vodeno gumno, stvari su se izmakle kontroli:

Držala ga je obgrljenog rukama oko vrata i stisnutog nogama oko struka. Jura je polagano tonuo sa njom obmotanom oko sebe, a potom izlazio iz vode. Bili su spojeni poljupcem u sladostrasnom grču, dok je on polagano pojačavao ritam. Ona bi povremeno izvila glavu i uzbuđeno kriknula, a potom se opet vraćala njegovim usnama. Iz njene kose bi se tada otkinulo hiljade sitnih vodenih kristala, koji su se u različitim bojama prelijevali na suncu. Ubrzavanje njihovog tonjenja i izranjanja bilo je praćeno sve većim prskanjem i talasanjem, da bi se na kraju stvorila providna vodena zavjesa oko uzburkanog pjenušavog vira u čijem su centru njihova tijela lipsavala...

Profesor ih je razdragano dočekao i te večeri. Čak je izgledao ozaren dok je nešto, vjerovatno porodično, šaptao sa Zdenkom. Prvi put od kada je počeo raditi, Jura je uzeo godišnji odmor. Potpuno je izgubio kontrolu i osjećaj za stvarnost, uživao je u tom prepuštanju, koje ga je potpuno opilo i činilo neosjetljivim za ostatak svijeta. Voljeli su se i u pećini, i u njihovoj maloj motelskoj sobi, koja je imala spojene krevete, u moru u Slanom, gdje ju je uspio odvesti makadamom preko Orašja, a jedne večeri, kada se desio prolom oblaka, bilo im je nezaboravno i u samoj ordinaciji. Jura je davao sve od sebe sa takvom nježnošću ali i žestinom da je dobio i ono što je mislio da neće nikada, a što je vidio u malom kinu u Malmeu, gdje ga je poveo rođak Vinko...

Idilu je iznenada, jedne večeri, prekinuo aktivista Ljubenko donijevši Juri poziv za vojnu vježbu, koja je na zubačkim Ublima trebalo da traje samo dva dana. Profesor i Zdenka su namjeravali ostati još bar pet dana, pa je Jura računajući na hipoteku koju mu je ostavio u nasljeđe pokojni otac, iako potpuno sluđen novonastalom situacijom, odlučio da pođe...

Kada se vratio, nije ih zatekao u motelu, niti su mu kod konobara Gojka ostavili bilo kakvu poruku. Motel je bio hladan i siv...

***

Sa jedne od dvije fotografije u „Večernjaku“, uz njemu tako drag i zagonetan pogled, smiješila se plavokosa Zdenka, snimljena nešto iskosa, vjerovatno foto-aparatom njenog oca. Na drugoj slici bio je izuzetno zgodan mlad čovjek, bujne kose, i zdravih bijelih zuba, sličan glumcima iz holivudskih filmova. Jura je sa dodatnim bolom, pomislio da joj je to konačno muž, te grozničavo počeo da čita tekst. Ubrzo se preneraženo trgao i zaškripao stolicom ispod sebe, kada je pročitao da su na poznatom slovenačkom zimskom izletištu, Pohorju, u lavini koja se iznenada obrušila na njih, poginuli asistentkinja sa Instituta za toksikologiju Univerzitetskog kliničkog centra „Kroacija” iz Zagreba, dr Zdenka Krznarić i njen mnogo mlađi instruktor skijanja Zmago Jelinek. Suprug od pomenute doktorke, za vrijeme nesreće, nalazio se u hotelu...

„Ipak se bila udala“ – pomislio je Jura  mahinalno nastavljajući da lista novine, dok mu je svijest žarilo sunce nedavnog ljeta, sa dragim, sada bolnim uspomenama. Iz tužnog sanjarenja ga je trgao, pogled na rubriku sa čituljama, gdje je na čitavih pola strane, opet ugledao sada mnogo veću Zdenkinu fotografiju sa dirljivim tekstom, kojim se od nje zauvijek oprašta njen ožalošćeni suprug – prof. dr Domagoj Krznarić!!

Riječ „suprug” počela je da titra pred Jurinim očima u istom ritmu kojim  se već uveliko palila i gasila ukrasna sijalica u boji, iza Male Onofrijeve česme...