Dragan R. Kovač: Mišolovka

– Pi, pi, pi, dabogda lipsali jedno na drugom! – klela je stara čistačica Darinka, pljuckajući po medicinskom čaršavu, na kome je uočila karakterističnu fleku. To se desilo u sobi šefa Prijemnog odjeljenja gradske bolnice, popularnog doktora Marića, specijaliste za neurohirurgiju, čiji se radni vijek neumitno bližio kraju. Ne samo zaposleni u medicinskom centru, već i žitelji čitavog Grada, odavno su se navikli na vanbračnu vezu ovog vrlo stručnog i iskusnog ljekara i njegove mnogo mlađe, glavne medicinske sestre, Janice, koja se neumorno upinjala da svojoj nepobitnoj seksipilnosti doda i tako poželjnu dozu fatalnosti. O ovoj uzbudljivoj „romansi” izgleda da nije bila obaviještena samo doktorova supruga.

***

Sestra Janica je svoju medicinsku karijeru započela kao radnica u bolničkom vešeraju, gdje je primljena zahvaljujući tadašnjem direktoru koji je poticao iz istog sela kao i njena porodica. Na jedvite jade završena srednja ekološka škola nije joj omogućavala nikakvo zaposlenje, pa se mlada i zgodna eko-tehničarka našla među bijelim i zelenim čaršavima, kompresama i medicinskim uniformama, koje je poslije sortiranja, ubacivala u veliku mašinu za pranje. Zatim je na red dolazilo prostiranje veša na konopcu ispred bolničkih garaža i, konačno, peglanje u električnoj presi. U tom poslu, jednom prilikom ju je zatekao doktor Marić, kada je sišao do vešeraja kako bi mu neka od starih dobroćudnih radnica na brzinu prišila nekoliko dugmadi, otpalih sa njegovog radnog mantila. S obzirom na to da se radilo o poslijepodnevnoj smjeni, doktor je u suterenu zatekao samo mladu Janicu, zacrvenjenu i oznojenu od vrućine i vodene pare, i što je mnogo važnije – vrlo oskudno obučenu. Kako su se našli na podu vešeraja, umotani u tek ispeglane čaršave, doktoru Mariću nikada nije bilo u potpunosti jasno, ali takav doživljaj u njegovim poznim godinama potpuno mu je promijenio životnu filozofiju.

– Ti si miš moj mali! – šaputala mu je na uho pred zajedničkim vrhuncem, a istim ga je imenom kasnije znala diskretno nazvati i u svakodnevnim situacijama. Nedugo potom, autoritativna doktorka Branka, šefica Hirurškog odjeljenja, zakolutala je očima i neprimjetno se prekrstila kada je u večernjoj viziti zatekla kolegu neurohirurga kako u ljekarskoj sobi, krišom, zajedno sa mladom radnicom iz vešeraja, kusa bolničku čorbu, iz istog tanjira!

Kada je doktor Marić, na prijedlog Komiteta, imenovan za direktora bolnice, svoju mladu ljubavnicu je unaprijedio u vrlo poželjno i atraktivno zanimanje poslužiteljice pićem na jutarnjim sastancima kolegijuma. Čim bi šefovi odjeljenja zasjeli u prostranom direktorovom kabinetu i neobavezno počeli komentarisati aktuelna događanja u ustanovi i gradu, ušla bi Janica u prekratkoj i preuskoj garderobi i sa ljubaznim osmijehom pitala doktore šta ko želi popiti. Doktor Marić se trijumfalno smijuljio i šepurio poput pauna, dok bi Janica strpljivo primala porudžbe. Većina doktora bi naručila kafu (slađu, gorču, ili nažalost, onu sa „saharinom”), a samo rijetki, šipkov čaj ili tek čašu obične vode, kao doktorka Branka. Starom hirurgu Bjelopavliću tolerisala se i domaća lozovača.

Jednom prilikom je Janica išla od jednog do drugog ljekara, unoseći im svoj zanosni dekolte u lice, te ljubazno i vragolasto, kako je samo ona to znala, slušala narudžbe uz poneki slobodniji i dvosmisleniji komentar. Kada je došla do doktora Marića, dekoncentrisano mu je rekla, i ne persirajući ga:

– Mišiću, za tebe kafa!?

Doktorka  Branka  se  zagrcnula,  prskajući  vodu iz usta, sve po naštampanom statističkom izvještaju o broju operisanih pacijenata, pa tog jutra sastanak nije ni održan...

Doktoru Mariću ovaj incident nije zasmetao da se založi i grdno zaduži kod svog kolege iz studentskih dana, sada dekana Više medicinske škole u Sarajevu, da mu pomogne oko jedne ženine rodice koja je, eto, završila ekološku školu, pa sad dijete želi da se preorijentiše... Tako je Janica, kao rijedak kadar sa završenom višom medicinskom školom, osvanula na mjestu glavne sestre bolnice. Doktora Marića je, odmah po njegovom penzionisanju, odbacila kao papirnu maramicu. On je zauvijek u Gradu živ sahranjen, pošto je samo mjesec dana poslije suprugine prerane smrti došao u bolnicu i plačući lupao na Janičina vrata, ali mu ih ona i pored njegovog jadnog posrtanja nije htjela otključati...

***

Potonji rat, već zrela (i udata), ali i dalje privlačna, Janica je provela prilično povučeno, radeći sitne  administrativne medicinske poslove, jer, s obzirom na način sticanja diplome, nije ni znala manipulativne vještine. Za nju je jednom prilikom, na nekoj proslavi, kurir Ćetko, onako, pod gasom rekao:

– Janica je medicinska sestra, koja je u životu više injekcija primila, nego dala!?

Samo je ona znala, mada to ni nama nije teško naslutiti, kako se sa višom medicinskom  školom uspjela upisati direktno na treću godinu odjeljenja beogradskog „Hipertrenda” u Dunavskom Petrovcu, a da joj dvije godine te škole budu priznate kao fakultetske. U svakom slučaju, kada se  situacija  poslije  završetka rata stabilizovala, Janica je sa univerzitetskom diplomom osvanula  u  kabinetu ministra zdravlja, našavši za shodno obavijestiti ga lično, kako je naša Republika u njenom liku dobila prvog diplomiranog menadžera u zdravstvu!

Dva mjeseca poslije njenog „diplomiranja” i nekolko vikenda provedenih u Banjoj Luci, iz Ministarstva zdravlja stiglo je rješenje o imenovanju diplomiranog menadžera u zdravstvu, gospođe Janice, za v.d. direktora gradske bolnice.

Tog prvog jutra, kada je osvanula u kožnoj direktorskoj fotelji prostranog kabineta, u kome je nekada davno posluživala piće, zazvonio je telefon, a sekretarica ju je panično i sa glumljenim poštovanjem obavijestila da je ministar na vezi.

Prijatan muški glas joj se obratio sa druge strane žice. Ona ga je ustreptalo slušala, dok joj je ruka mahinalno počela da zadiže suknju, otkrivajući čipkastu lastiku od crne čarape, gore visoko na butini (uvijek je prezirala primitivne, neženstvene hulahopke). Kada je ministar u prigodnom flertujućem tonu završio sa čestitanjem, Janica je samozadovoljno spustila slušalicu:

– Miš moj, mali!