Početkom tih osamdesetih godina, mladi doktori, svršeni studenti medicine, obavljali su jednogodišnji pripravnički staž, poslije koga su polagali i istoimeni ispit, pa su tek sa tom diplomom mogli da samostalno obavljaju posao, odnosno da se zaposle kao ljekari opšte prakse. I doktor K. je prolazio tu proceduru u gradskom medicinskom centru, boraveći na svakom odjeljenju po mjesec-dva dana. Najviše ga je, kao i većinu njegovih kolega, impresionirala hirurgija i bio je ponosan na povjereno mu asistiranje tokom operativnih zahvata, koje se sastojalo u skromnom učešću zvanom „držanje kuka”. Maštao je da i on nekada bude važan ljekar, hirurg, koji odlučuje o životu i smrti bolesnih ili povrijeđenih ljudi, da umoran, ali zadovoljan, poslije višesatne operacije izlazi sa maskom iz sale i saopštava rodbini radosnu vijest – da je operativni zahvat uspio. U stvari, želio je biti poput doktora Fuada, od njega starijeg deset godina...
Fuad je bio mlad i ambiciozan specijalista ortopedije i traumatologije koji je na samom početku karijere sa nekoliko uspješnih transplantacija kukova i čudesnim rješavanjem komplikovanih preloma ekstremiteta ne samo postao popularan u gradu, već skrenuo na sebe pažnju i profesora sa sarajevske klinike. Kasnije, kada je ruski profesor Ilizarov izumio spektakularni aparat za korekciju i produženje rasta kostiju, Fuad je u gradskoj fabrici alatki na svoju ruku naručio sličan model i među prvima u Republici počeo da se pionirski bavi i tom vrstom hirurgije.
Pored tih stručnih osobina Fuad je bio izuzetno lijep čovjek, natprosječne visine, sa plavom valovitom kosom i čelično plavim očima, kojima je uz muški osmijeh znao tako prodorno pogledati, da su mlade koleginice, pri razgovoru sa njim, mijenjale boju u licu i zapinjale u govoru. O medicinskim sestrama da se i ne govori... Povrh toga, bio je izuzetan sportista i strastveni ribolovac. Nije koristio te prednosti kojima ga je Bog obdario, bio je uzoran porodični čovjek, otac troje lijepe djece. Musliman. Pričalo se i – hodžin sin. Iz okoline Stoca. Prilikom gozbi na odjeljenju, koje bi priredila zadovoljna rodbina uspješno operisanih pacijenata, Fuad je sa ekipom uživao u pražnjenju ovala sa ćevapima iz Murove aščinice, pa i u domaćem crnom vinu, ne mareći baš striktno za islamske kanone u vezi s alkoholom, no u gradu je bila poznata stvar da na nuđenje novca, rodbina nije smjela ni pomisliti. Nije mu uopšte smetala „konkurencija” starog Sekula iz Gradske šume, nadaleko čuvenog po namještanju kostiju. Čak se jednom na njegovo insistiranje i sastao sa nadriljekarom pa su srdačno „razmijenili iskustva”.
Doktor K. je na svoju veliku žalost polako postao svjestan činjenice da ga Bog nije stvorio da bi u rukama držao skalpel, pa se kao specijalizant urgentne medicine, opet obreo na hirurškom odjeljenju. Doktor Fuad je bio vrlo korektan prema njemu i velikodušno mu pokazivao vještine iz oblasti male hirurgije, koje su doktora K. najviše i zanimale. Doktoru Fuadu je baš u to vrijeme umro otac pa je doktor K, kako i dolikuje, otputovao u okolinu Stoca, gdje je upriličena sahrana starog imama. Prilikom saučešća, u jednoj od soba njihove porodične kuće, nakratko je vidio ljude koji su prekrštenih nogu sjedili na šarenom ćilimu i držali dlanove ispred sebe, kao da sa njih nešto čitaju. Vjerski muslimanski obred.
To ga je podsjetilo na djetinjstvo na obalama Neretve, gdje se rodio i dvanaest godina živio u poznatom Sofinom sokaku, koga su mnogi budući šoferi po zlu pamtili jer su u njega iz glavne ulice morali „u rikverc” da uparkiraju auto, što je malo kome uspijevalo. Na kraju Sofinog sokaka nalazila se džamije u koju je, sa drugarima muslimanima, dječak K. (iz milošte su ga zvali – Vlašče!) redovno ulazio, čak prisustvovao i obredima, gdje su stare komšije sjedile i „učile” na isti način kao ljudi u kući doktora Fuada. Čak jednom, kada je hodža negdje izašao, dječak K. se sa drugom Ademom uspio popeti do u pola minareta! Međutim, u pravoslavnu crkvu iznad Doma kulture nikada nije ni privirio, jer nisu išli ni roditelji (otac je bio milicioner)...
***
Danas, poslije toliko godina, svi u Gradu će se sigurno složiti da je formiranje nacionalnih stranaka na tlu Bosne i Hercegovine, devedesetih godina, u stvari predstavljalo uvod u sami rat. Partije su osnivane pod parolom „iznuđene” zaštite tzv. vitalnih nacionalnih interesa. Doktor Fuad je postao član gradskog odbora Stranke bošnjačke inicijative i nužno se distancirao od kolega angažovanih u Stranci srpske provinijencije. Kada su buknuli oružani sukobi između dva grada na granici Hercegovine i Hrvatske, gradska bolnica je došla u žižu interesovanja, jer su u nju primani na liječenje oni koji su bili na izvoru događanja – ranjenici sa same linije fronta. Bilo je i ranjenih ratnih zarobljenika. U bolnici je kao nekakav ratni supervizor osvanuo oficir KOS-a, inače poručnik JNA, koji je postao trn u oku većini zaposlenih, a pogotovo muslimanima. Prilikom jednog obilaska Odjeljenja za hirurgiju, ničim izazvan, ošamario je po lijevom obrazu doktora Fuada, koji bi možda i gore prošao da se direktor bolnice, doktor Ćuk, nije hrabro umiješao i smirio agresivca.
Taj šamar nije naišao na osudu kakvu je svojim djelima u Gradu zaslužio doktor Fuad. I oni koje je svojim stručnim umijećem doživotno zadužio smatrali su da je u stvari dobro prošao, te da mu od jednog šamara, koji je, ruku na srce, skoro i izbjegao, neće biti ništa.
Sa druge strane, Građani, koje doktor Fuad nije operisao, pomenuti šamar nisu uzimali tek za poručnikov hir i demonstraciju sile, jer on nije bio običan oficir, već oficir „KOS-ovac” koji je svakako imao valjan razlog da ga ne samo ošamari već i nokautira. Svojim kontraobavještajnim radom sigurno je provalio ljekarove nedozvoljene aktivnosti, bilo tajnim prisluškivanjem doktorovog telefona, bilo presretanjem važnog pisma upućenog u sarajevsku centralu. Neki su išli tako daleko pa su pominjali i doktorovo selo, poznato po zlu iz Drugog svjetskog rata, gdje ni do tog dana srpska noga nije smjela kročiti, čak ni da privrati ovce, pa makar ih stotinu zalutalo u zloglasnu Tvrđavu...
Kada se ovo desilo, doktor K. je bio u velikoj žalosti jer mu je na Ivanici od hrvatske minobacačke granate poginuo rođeni brat, pa nije išao na posao petnaest dana...
I prije nego je građanski rat buknuo unutar Bosne i Hercegovine, doktor Fuad se sa porodicom preselio u Sarajevo, dobivši kao iskusan stručnjak mjesto šefa Odjeljenja na Ortopedsko-traumatološkoj klinici, a neposredno nakon prvih bombardovanja Grada iz pravca mora i doktor K. se preselio u Podgoricu. U stvari, kukavički je pobjegao sa porodicom u sred rata, ali se to nije naglas pričalo iz pijeteta prema njegovom pokojnom bratu...
Doktor K. je u Podgorici počeo raditi kao šef Službe za hitnu medicinsku pomoć, a nekoliko mjeseci poslije dolaska, u ambulanti je slučajno sreo onog poručnika bezbjednjaka, koji u stvari nije bio oficir, ponajmanje poručnik KOS-a, već najobičniji vojni bolničar, zbog psihičkih problema ranije poslat u invalidsku penziju...
Doktor Fuad se sljedećih ratnih godina nije pominjao u Gradu, a doktor K. je povremeno dolazio da obiđe majku i svi su znali da u zaleđu Podgorice, u plodnoj Zeti, ima privatnu ordinaciju, gdje dnevno zarađuje mjesečnu specijalističku platu. Radio je kao preteča porodičnog ljekara, za buduće tajkune, koji su u uslovima sankcija međunarodne zajednice, počinjali unosan šverc naftom i akciznom robom iz Albanije, preko Skadarskog jezera.
Jednog prijepodneva doktor K. je kroz prozor primijetio čovjeka kako se sa snebivanjem šeta oko njegove ordinacije. Bio je loše obučen i izgledao je prilično zbunjeno i nesigurno. Na kraju se odlučio i ušao:
– Dobar dan!
– Dobar dan, izvolite!
– Ma, ja nisam pacijent... u stvari, ja sam kolega... ortoped...
– O, baš mi je drago! Ja sam doktor K, a ovo je moja ordinacija. Vidite da je sve skromno, baš po seoski! U stvari, ja u ambulanti malo radim... idem u kućne posjete... ovi šverceri me angažuju da im pazim na porodice...
– Da... da...
– Ne radite u KBC-u, inače bih Vas znao...
– Ne, ne radim u Podgorici... Ja sam doktor Radunović... iz Bjelopavlića sam porijeklom, a upravo sam izašao iz Sarajeva...
– Iz Sarajeva!? Ma šta kažete, čovječe...
– To je duga priča... Čuli ste za Sarajevo...
– Jesam, kako nisam! Pa mogu li Vam kako pomoći, kolega?...
– Eto, ne znam, šta mi je činiti... žena Hrvatica i kćerka su ostale... Razmišljam da i ja u Danilovgradu otvorim ovako nešto, pa su mi rekli za Vas! Kažu da ste iz Grada u Hercegovini?
– Jesam. Mogu Vam pomoći oko registracije, da ne prolazite kroz administrativni pakao poput mene!
– O, hvala! Javiću se ako definitivno odlučim. A jeste li poznavali doktora Fuada? On je u Sarajevo došao baš iz Grada...
– Svakako da ga poznajem, i više od toga... Šta je sa njim? Sigurno se još bavi politikom!?
– Ne, ne bavi se politikom. Bio je i ostao prvenstveno ljekar. To je častan i pošten čovjek. Svaki pacijent za njega je bio i ostao isti, pa bio on musliman ili hrišćanin. Kako u miru, tako i u ratu. Meni je u par navrata bratski pomogao! I ne samo meni! Njegov sam dužnik!
– Au! Baš mi je drago... Fuad znači...
– Ja nisam mogao pomoći Srbima da napuste Sarajevo, jer sam i sam Srbin. Znate... rat je... grad opkoljen... neke kolege muslimani su me poprijeko gledale... On nije dao na mene... I ne samo to, mnogi Srbi koji su željeli vani, domogli su se Pala zahvaljujući gipsu na ruci ili nozi, koji im je stavio doktor Fuad...
Ortoped je uskoro otišao. Doktor K. je ostao uznemiren. Bezbroj puta je u sebi obrnuo razgovor sa kolegom. Naročito njegove zadnje rečenice. I u toku dana više puta se sjetio istog. Uvijek bi ga preplavio talas uzvišenog raspoloženja. Iz nekog razloga tada bi osjećao i mravinjanje po lijevom obrazu...
***
Te, dvije hiljade i neke godine, Bajram je padao u mjesecu julu. Bila je subota, dan kada svaki živi i zdravi Građanin, a nerijetko i oni zanemogli, izađe ranije u Grad, pa se, ili mota između pijačnih tezgi ili sjedne „Pod platane”. Supruga doktora K. je izabrala ovo prvo, a on... Još dok je na prvom platanu do korza gledao mnogobrojne smrtovnice sa crnim i tek poneku sa zelenim okvirom, shvatio je da se nešto neuobičajeno dešava u gradu. Vidjevši dosta džipova sa upaljenim rotacionim svjetlima, parkiranih između ljetnje bašte i zidina Starog grada, kao i naoružane specijalce UNPROFOR-a u crnim uniformama, u prvi mah je pomislio da je u posjetu gradonačelniku došao sam američki ambasador, ali je brzo odagnao tu pomisao vidjevši grupu poznatih ljudi, muslimana iz Skandinavije, kako ponosno i ushićeno gaze, neprirodno i važno gestikulirajući rukama i preglasno pričajući i dozivajući sunarodnike iz drugih grupa. Ulično šarenilo, inače karakteristično za gradske ulice u toku ljeta, pojačavale su diskretno vrišteće boje moderne zapadnoevropske garderobe. Iz narandžastih, žutih, zelenih... košulja i majica su virili dobro poznati likovi dojučerašnjih sugrađana, koji su istina bili nešto ugojeniji i sa frizurama i solufima poput onih na televizijskim zvijezdama sa inostranih kablovskih programa. Nekadašnje gradske face pomalo su prikrivane i solidno odrađenim zubnim protezama, koje su bljeskale iza nasmijanih usana. Doktor K. je shvatio – prvi dan je Bajrama, otvara se renovirana Osman-pašina džamija u Starom gradu, srušena eksplozivom u toku rata.
Doktor je morao pojačati pažnju da bi uočio i „domaće” stanovništvo, sada nekako sivo i jednobojno. U tome nesvakidašnjem mozaiku i šarenilu, ti „domaći” ljudi su bili lišeni svog svakodnevnog šarma, a svakodnevnom robom, pretjeranom nezainteresovanošću i ravnodušnošću parirali su pomenutoj egzaltaciji pridošlica...
Prije sjedanja za omiljeni sto, doktor K. je pošao da kupi beogradske „Večernje novosti”. Ispred njega, u redu je stajao krupan čovjek koji je tražio „Avaz”. Iako se nalazio iza njegovih leđa, doktor K. ga je prepoznao po glasu:
– Doktore Fuade, to ste Vi!?
– Vidi kolege K, rekoh li ti ja nekoć da me ne persiraš...
– Ne mogu to. Kako ste?
– Dobro, a ti?
– Dobro.
– Porodica?
– Može, a kod Vas?
– Nije loše. Vidi ti doktora K...
– Jedan Vaš kolega Crnogorac mi je pričao o Vama, želim da...
– Vidi K, žurim, svečanost je, a ja kasnim! Vidimo se drugom zgodom, pa ćemo na miru sjesti i popričati, uz kahvu! Doviđenja!
Doktor K. je kupio novine, ali se nije vratio za sto „Pod platanima”. Otišao je kući i uzeo olovku i papir. Više od sat vremena je energično i napregnuto pisao i križao, gledao u plafon, a potom prianjao za sto... Gužvao i bacao papir u korpu... Postepeno su mu pokreti postajali sporiji i sigurniji, izraz na licu smireniji, disanje ravnomjernije... Sjeo je za kompjuter. Sa čudnim sjajem u očima, počeo ja da prekucava zapisani tekst:
BAJRAM
(2014. g).
Šta Vi mislite o ovome?