Došao je, pomilovao ga po glavi i svaku krišku pomorandže podijelio na pola: više nisu trebale ni infuzije, ni sonde

Psihijatar dr Sanda Rašković Ivić podijelila je jednu nadasve zanimljivu priču, njeno lično iskustvo o blaženopočivšem vladici Atanasiju, još iz vremena kada je bio na čelu Eparhije banatske.

Raškovićeva je tada bila mladi odjeljenski ljekar u Klinici za psihijatrijske bolesti "Laza Lazarević" u Beogradu, kada je imala priliku da upozna vladiku besmrtnog imena.

„Bilo je to davne 1991. godine, kada sam radila u bolnici "Laza Lazarević" kao mlada odjeljenska ljekarka. Imala sam jednog pacijenta koji je bio po nacionalnosti Rom, bio je monah. Bolovao je od teškog oblika paranoidne psihoze, nije htio ništa da jede, ništa da pije – mislio je da ga truju. Mi smo mu davali infuzije, on ih je čupao. Davali smo mu sondu i sondu je čupao – nije htio ništa“, počela je priču Rašković-Ivić.

Dva dana poslije prijema monaha kazao mi je portir, da je dole na portirnici vladika vršačko-banatski.

„Ja sletim dole. On kaže: Došao sam da vidim tog pacijenta i nosi u ruci kesu pomorandži. Naravno, popela sam se sa njim na treći sprat, gde je taj bolesnik ležao. Vladika je došao kod njega u sobu, pomilovao ga je po glavi, uzeo ga je za ruku. Dala sam im svoju kancelariju. I, on je tom ocu Savi počeo da ljušti pomorandže i da svaku krišku dijeli na pola – pa pola pojede on, pola da tom ocu Savi, sve ga tako milujući po glavi i objašnjavajući mu da ga Bog čuva“, prisjetila se Rašković Ivić.

I to nije trajalo samo jedan dan, već tri nedjelje. Vladika je dolazio svaki dan, negdje pred kraj radnog vremena – oko dva časa popodne – hranio je tog ubogog, bolesnog monaha.

„Nas je sve naučio šta je to ljubav, šta je to posvećenost. I na kraju, nije bilo više nikakve potrebe da stavljamo ni sondu, ni infuziju – bili su dovoljni samo lijekovi, i monah Sava je projeo“, navela je Rašković Ivić.

Toliko očinske ljubavi koja je bila u vladici Atanasiju vidjela je, kaže, još jednom - kada je nosio, zavrnuvši svoju mantiju, kosti prebilovačkih žrtava, kosti djece, rekavši: „evo, ja nisam imao djece i nosiću ovaj sanduk sa kostima djece da ih sunce ogrije“.

„On je to rekao sa toliko ljubavi. I tog Savu je tretirao sa velikom ljubavlju, pažnjom i poštovanjem. Svi smo od njega naučili, i bio je pravi Božiji blagoslov poznavati ga, susresti se s njim i biti u njegovoj blizini…“, zaključila je Sanda Rašković Ivić.