Ljubiša Anđelić: Vaterpolo na Trebišnjici - naša "zvjezdana noć" i ređanje titula (4)

S lijeva: M. Porobić, E. Arslanagić, LJ. Anđelić, A. Ćatović, Z. Saradžić, P. Popovac, M. Vukasović.

NAŠA “ZVJEZDANA NOĆ”

Odigrali smo oko 100 prvenstvenih utakmica. Igrali smo tada sa sarajevskom “Mladosti”, “Savom” iz Brčkog, “Tuzlom”, “Radničkim” iz Prijedora i banjalučkom “Celulozom”. Samo jedna utakmica, u ljetnoj noći 1954. godine, nikada neće izblijediti iz našeg sjećanja. To je bila naša “zvjezdana noć”. U “grotlu” ispod drvenog mosta, starta, okretišta i brojnih usidrenih lađa, sastav u kome su bili: Ešo Arslanagić, Pero Popovac, Ahmet Ćatović, Ljubiša Anđelić, Sijo Saradžić, Miro Porobić i Milan Vukasović, u odlučujućoj utakmici pobijedio je “Mladost” iz Sarajeva 3:2 i tako donio “Leotaru” prvi naslov prvaka BiH u vaterpolu.

“Zlatni”, treći gol, pred sam kraj utakmice postigao je Vukasović i popeo nas na pobjedničko postolje. Prije te utakmice savladali smo sa 13:0 “Savu” iz Brčkog i tako se Brčacima punom mjerom revanširali za poraz od 4:3 na prošlom prvenstvu. Utakmica sa “Mladosti” ostala mi je u sjećanju i po tome što sam imao u vodi svoje “zvjezdane” trenutke. Tada se vaterpolo igrao sa “sidrašem”. To je bio igrač koji bi se usidrio na dva metra od gola i na njega su išle sve lopte u napadu. U timu gostiju na tom mjestu igrao je robustni Milan Vranić. Bio je visok, krupan, sa jakim nogama i rukama. Dobio sam zadatak da striktno čuvam Vranića. Još dovoljno bez iskustva za takav zadatak, a i fizički znatno slabiji od protivnika, “legao” sam na njegova široka leđa. Rvao sam se sa njim, ali je najteže bilo kada bi Milan namjerno ili ne promašio loptu, pa bi se tada velikom brzinom i snagom, njegova ruka kao malj spustila na moju glavu. Tada sam, prvi put pod vodom, “vidio sve zvijezde”. Dao je svega jedan gol, a ja sam bukvalno dobio batine. Kada je sudija osvirao kraj, za nas u vodi nisu prestale muke. Prema nama umornim i ošamućenim, sa svih strana pohrlili su razdragani gledaoci. Sa mosta i drugih strana skakali su u vodi ne žaleći odjeću, novčanike, dokumenta, satove. Te večeri bilo je sigurno najmasovnije “kupanje” na Trebišnjici, od kada ta rijeka protiče kroz Trebinje. Sa nama, u igralištu, našlo se nekoliko stotina gledalaca. Srećom, od razdragane najezde niko nije stradao.

Slavlje sa rijeke “prelilo” se na gradske ulice i trgove, a mi smo titulu otišli da slavimo u bašti restorana “Pod platanima”. To naše omiljeno sastajalište tada je imalo podlogu od pijeska, sa okruglom betonskom pločom za ples, u sredini. Bašta je imala zelenu ogradu pa je predstavljala oazu u centru grada. Mi smo uvijek sjedili u gornjem dijelu bašte do zgrade restorana, a rijetko kada u dijelu do Njegoševog spomenika. Taj dio smo zvali “Popovo polje”. Na tom prostoru uvijek je bilo najmanje gostiju, posebno danju, pa je izgledalo pusto kao tada Popovo polje. Orkestar je svirao na mjestu gdje je sada šank. To veče našeg slavlja “Pod platanima” je svirao orkestar popularnog Paje Nikolića iz Beograda, koji je u Skadarliji svojom violinom zabavljao mnoge krunisane glave. Po ulicama grada orila se pjesma: “Ježa će gutati ko Leotar dirne, ko Leotar dirne se.....”. Sve je bilo u znaku slavlja nekoliko dana.

Iz toga pobjedničkog sastava, ostao sam jedini da živim u Trebinju. Golman Ešo Arslanagić, na studijama u Zagrebu, mlad je završio život. Miro Porobić vratio se u Herceg Novi. Zijo Saradžić, preselio je u Sarajevo i završio veterinu. Pero Popovac, zaposlio se i ostao u Zagrebu, Ahmo Ćatović, živi u Americi. Među živima više nema Milana Vukasovića Bimba. (knjiga je pisana 2001. godine, prim. aut)

Povremeno navratim “Pod platane”. Uz kafu, ispod stoljetnih krošnji uspomene ožive. U meni tada bude sjetu i nostalgiju, za danima koje smo tu provodili. Naročito za noćima slavlja. Javi se i iskra nekog ponosa, što sam bio sudionik tih, za naš sport, važnih događaja. Sa ove distance to je bilo davno, ali, na sreću, ipak je bilo.

Plivalište “Leotara” u noći

REĐAJU SE TITULE

Poslije osvajanja prve titule seniorskog prvaka BiH u vaterpolu u ljeto 1954. godine, naše pobjede i titule ređale su se kao na filmskoj traci. Krajem ljeta 1955. godine, na Bembaši, zauzeli smo drugo mjesto iza domaćina “Mladosti”. Naredne godine, na našem plivalištu, opet smo najbolji u BiH. Na pobjedničko postolje te 1956. godine, popeli su se: Neđo Likić, Zijo Saradžić, Ljubiša Anđelić, Miralem Saradžić, Milan Vukasović, Ugleša Anđelić i Vaso Novaković. U ljeto 1957. godine republičko prvenstvo nije organizovano, zbog nesporazuma oko termina sa PS BiH. Tako nam je ne našom krivicom uskraćena još jedna titula.

I 1958. godina za “leotarce” bila je berićetna. Šansa nije propuštena - treći put smo najbolji u BiH. U Sarajevu, u avgustu 1959. godine, mi, kao gosti, pobjeđujemo. Slavimo pobjedu protiv “Mladosti” sa 6:1, “Radničkom” tresemo mrežu čak 13 puta! Tada je pobjednički sastav bio: Mišo Borković, Pero Popovac, Zijo Saradžić, Zoran Kukureković, Salih Zubčević, Ahmo Ćatović i Vaso Novaković. Na Bembaši smo ponovo drugi u ljeto 1960. godine.

Na mutnoj Sani u Prijedoru, 1961. godine, po peti put, ne damo primat u republici. “Mladost” “strada” sa 7:0, “Celuloza” gubi sa 7:2, a domaćin “Radnički” nam daje jedan, a prima osam golova! Taj uspjeh su ostvarili: Pasko Šoletić, Miro Porobić, Zoran Kukureković, Salih Zubčević, Vaso Novaković, Uglješa Anđelić i Rade Aleksić.

Naredno prvenstvo 1962. godine održano je u dva dijela. Prvi dio, početkom avgusta u Banjaluci, gdje smo sa 0:1 nesrećno izgubili utakmicu od domaće “Celuloze”, a time i prvo mjesto. U drugom dijelu, u Trebinju, svima smo punili mreže i odužili se na pravi način. Na Trebišnjici “Radnički” gubi sa 12:1, “Mladost” je poražena sa 10:0, a naš “dužnik” iz prvog dijela prvenstva “Celuloza” prima 11, a daje svega dva gola! Tu, šestu titulu Trebinju su donijeli: Pasko Šoletić, Milenko Milenković, Salih Zubčević, Rade Aleksić, Zoran Kukureković, Uglješa Anđelić, Miško Stevanović i Milan Vukasović.

U ljeto 1963. godine na Trebišnjici “leotarci” su po šesti put bez premca u republici. U ljeto 1964. godine u Banjaluci nam je “ukradena” titula. Nismo mogli sudjelovati na prvenstvu navodno zbog neispravnih dokumenata.

U 1965. godini, nažalost našoj posljednjoj takmičarskoj godini, prvenstvo je održano u dva dijela - u Lukavcu kod Tuzle i u Trebinju. U oba grada početkom i karjem avgusta, pobijedili smo sve svoje protivnike, naravno u Trebinju sa više golova. Tuzlaci su na Trebišnjici “potopljeni” sa 14:0, “Radnički” je savladan 10:2, a “Celuloza” 4:3. Utakmice su sudili Pero Kulušić, Ismet Prcić i Ljubiša Anđelić. Posljednju, osmu, titulu prvaka “Leotaru” su donijeli: Miško Kruševac, Rade Aleksić, Zoran Kukureković, Uglješa Anđelić, Milenko Milenković, Salih Zubčević, Besić Arslanagić, Mizo Velijević, Boro Klisura, Mirko Ivanović i Mirko Anđić. To je bila generacija koja je zamijenila nas starije. Igrali su atraktivan vaterpolo. Najveći talenat te, mlađe generacije, bio je Milenko Milenković. Imao je sve kvalitete vrsnog vaterpoliste. Šteta, što je njihova karijera trajala relativno kratko. Poslije tog prvenstva morali su da se odreknu sporta u kojem su dosta pokazali i dali.

Stoje: LJ. Anđelić, M. Saradžić, N. Likić, Z. Saradžić. Čuče: U. Anđelić, M. Vukasović, V. Novaković.

Stoje: M. Stefanović, U. Anđelić, LJ. Anđelić, M. Vukasović, B. Kovačević. Čuče: M. Milenković, R. Aleksić, S. Zubčević, Z. Kukureković.

/nastaviće se/

O AUTORU

Ljubiša Anđelić je rođen 26. oktobra 1932. godine u Trebinju. Diplomirani je pravnik u penziji. Dugo godina se bavio novinarstvom. Do sada je objavio 11 knjiga memoarske proze o Trebinju i Trebinjcima, sa malim ”izletima” i u druga prostranstva. Njegove knjige su: ”Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965” (Trebinje, 2001), ”Ugašeni kandelabar” (Trebinje, 2002), ”Vojnici Bele lađe” (Trebinje, 2003), ”Skalinima u san” (Trebinje, 2004), ”Plava čarolija” (Trebinje, 2005), “Margaretine želje”, (Trebinje, 2006), “Slatka nostalgija” (Trebinje, 2007), “Cipele od kartona” (Trebinje, 2008), “Slika o Antoniji” (Trebinje, 2009), “Stećci lijepe Mariam” (Trebinje, 2010) i “U sjenci platana” (Trebinje, 2014). Živi u Trebinju.