Portal TrebinjeLive.info će svake nedjelje, u dvadesetak nastavaka, a u čast otvaranja zatvorenog olimpijskog bazena koje će biti upriličeno sutra - 25. aprila u 17.00 časova, objavljivati priče našeg sugrađanina i trebinjskog hroničara Ljubiše Anđelića iz njegove prve knjige "Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965", koja je do sada doživjela čak četiri izdanja.
POPULARNI “START”
Sredinom ljeta 1949. godine osniva se plivačka sekcija “Jedinstvo”, koja ubrzo prerasta u PK “Leotar”, u čijem su sastavu vaterpolo i plivanje. Naredne, 1950. godine, pristupa se izgradnji plivališta, kod današnje zgrade HE na Trebišnjici. Plivalište se gradi preko rijeke pored tada drvenog mosta, izgrađenog na mjestu gvozdenog, koga su u oktobru 1944. godine srušili Nijemci. Sa “igrališta” kod “catare” mi “Arsovi puleni” selimo se na gralište tog prvog plivališta na Trebišnjici. Uz stručne majstore, učestvujemo u njegovoj gradnji. Start i okretište postavljaju se na drvene stubove, ukopane u dno rijeke. Postavlja se osam pruga za plivače, a pravi se i igralište za vaterpolo utakmice. Nešto kasnije plivalište dobija i osvijetljenje. Na razapete čelične sajle, sa jedne na drugu obalu, stavljaju se veće sijalice sa metalnim lusterima. Tog ljeta, još nema organizovanog treninga, ni stručnog lica koje bi radilo sa vaterpolistima. Jedino tada dubrovački “Jug” organizuje u Trebinju propagandno takmičenje u vaterpolu i plivanju, pa se igraju utakmice između kombinovanih ekipa domaćina i gostiju iz susjednog grada. Te godine vaterpolisti ne učestvuju na republičkom prvenstvu.
Narednih nekoliko godina na tom plivalištu, koga smo od početka zvali “Start”, odigraće se za naš vaterpolo i plivanje dramatični događaji. Tu ćemo ostvarivati naše prve pobjede i osvajati titule.
U proljeće 1956. godine, “preselili” smo plivalište nizvodno, sa druge strane mosta, uz lijevu obalu rijeke. Tu smo dobili više prostora za gledaoce, jer su na obali izgrađene tribine. Na njih se moglo smjestiti preko dvije hiljade gledalaca. I to plivalište izgrađeno je po propisima, a uz obalu je bio izgrađen i drveni plato dužine trideset metara. Koristio je za vaterpolo sudije. To plivalište imalo je kvalitetnije osvijetljenje od starog. Kada se počelo sa vađenjem željeznih ostataka mosta i mi vaterpolisti i plivači učestvovali smo u tim radovima. Poslovima je rukovodio Vojo Berak iz Polica. Svi smo ga voljeli jer je bio velika dobričina. Radeći danima pored “Starta” zavolio je i on nas, pa nam je bio vatreni navijač. Dosta težak i opasan posao obavljao je naš igrač Milan Vukasović Bimbo. Mogao je najviše od svih nas ostati pod vodom, što se tada u našem žargonu govorilo - imao je najveći “dušak”. Na 3-4 metra dubine on je stavljao dinamit pod željezo i vezao ga sajlom. Mi smo ga, uz pomoć Voja, izvlačili na obalu.
Često smo poslije napornog rada ostajali u vodi i šutirali na gol, izvodeći razne majstorije. Prolaznici prema Željezničkoj stanici (danas Ložiona) zaustavljali su se i posmatrali nas sa velikim uživanjem. Bilo je slučajeva da zbog toga neki zakasne na voz, koji je išao u pravcu Huma ili obratno prema Nikšiću.
LED PROBILI JUNIORI
Samo godinu dana po osnivanju kluba, u ljeto 1951. godine, mi mladi vaterpolisti “Leotara” ostvarili smo veliki uspjeh. Pod vođstvom trenera Toma Kopića, osvojili smo prvo mjesto na juniorskom prvenstvu BiH. Tada je “Leotar”, u seniorskoj konkurenciji, bio drugi, iza sarajevske “Mladosti”. Kopić je došao u Trebinje da radi kao inženjer šumarstva. Daleko od šuma, “spustio” se na rijeku i na “Startu” sa vaterpolistima i plivačima ostao više od deset godina.
Sa velikom tremom dočekali smo prvenstvo, a onda, kao poletarci, pobjedom nad “Mladosti” iz Sarajeva sa 4:2, popeli smo se na tron pobjednika. Interesantno, više nikada u BiH nije održano juniorsko prvenstvo, pa je “Leotar” u toj konkurenciji bio prvi i posljednji pobjednik. Taj, za nas, veliki podvig ostvarili su: Brano Popovac, Remzija Ćerimagić, Miško Stevanović, Ljubo Ninković, Miralem Saradžić, Ljubiša Anđelić, Zijo Saradžić i Vuk Roganović. Ne dugo, već sljedeće godine, po osvajanju, možda, najdraže titule, pobjednički tim se “raspao”. Brano Popovac otišao je sa gola u plivače, a kasnije je i boksovao. Remzija Ćerimagić prestao je da se bavi sportom. Miško Stevanović odselio je za Beograd, ali se povremeno vraćao i igrao. Ljubo Ninković je odigrao još nekoliko utakmica i to za seniorski sastav i posvetio se boksu. U ringu je bio veći majstor nego u vodi. U to vrijeme bio je najbolji bokser u Hercegovini. Tražili su ga “Partizan” i “Radnički”, a tada u tom sportu i moćna “Crvena zvezda”. Odlučio se za studije prava. U plivače se “preselio” i ponekad i igrao vaterpolo Miralem Saradžić-Rara. U plivanju dosegao je sam vrh. Na 100 metara kraul i 100 metara leđno bio je bez premca u Republici. Jedno vrijeme, iza Dorčića iz Splita, imao je u “leđima” najbolje vrijeme u Jugoslaviji. Ušao je u širi sastav igrača za Olimpijske igre u Rimu. Poslije prvenstva Vuk Roganović se oprostio od lopte i prešao u plivačke staze. U početku, bio je najbolji u BiH na 100 metara prsno.
Sa Zijom Saradžićem nastavio sam da igram u prvom sastavu “Leotara”. Igrao sam sa promjenjivim uspjehom, uvijek sa kapicom broj “3”. Zijo je, uz Mira Porobića, bio stub odbrane našeg tima. To bi bio kratak “kroki” nas vaterpolista, koji smo svome gradu donijeli prvi trofej u vaterpolu.
S lijeva: Z. Saradžić, M. Stevanović, R. Ćerimagić, M. Saradžić, LJ. Ninković, V. Roganović, LJ. Anđelić, B. Popovac, T. Kopić.
/nastaviće se/
O AUTORU
Ljubiša Anđelić je rođen 26. oktobra 1932. godine u Trebinju. Diplomirani je pravnik u penziji. Dugo godina se bavio novinarstvom. Do sada je objavio 11 knjiga memoarske proze o Trebinju i Trebinjcima, sa malim ”izletima” i u druga prostranstva. Njegove knjige su: ”Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965” (Trebinje, 2001), ”Ugašeni kandelabar” (Trebinje, 2002), ”Vojnici Bele lađe” (Trebinje, 2003), ”Skalinima u san” (Trebinje, 2004), ”Plava čarolija” (Trebinje, 2005), “Margaretine želje”, (Trebinje, 2006), “Slatka nostalgija” (Trebinje, 2007), “Cipele od kartona” (Trebinje, 2008), “Slika o Antoniji” (Trebinje, 2009), “Stećci lijepe Mariam” (Trebinje, 2010) i “U sjenci platana” (Trebinje, 2014). Živi u Trebinju.
Šta Vi mislite o ovome?