Izgradnja zatvorenog bazena je san koji generacije Trebinjaca čekaju već pedesetak godina da postane java. I upravo 25. aprila, vaterpolo utakmicom, taj san će se ostvariti. Vaterpolo se igrao u Trebišnjici još u prvoj polovini 20. vijeka, a intenzivno od 1949. do 1965. Jedan od aktera bio je i trebinjski hroničar Ljubiša Anđelić, koji je kao svjedočanstvo za buduće generacije napisao knjigu “Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965”, koja je objavljena 2001. godine, a do sada je doživjela čak četiri izdanja.
U čast izgradnje zatvorenog bazena svake nedjelje, u dvadesetak nastavaka, TrebinjeLive.info donosiće zanimljive priče iz pera našeg sugrađanina Ljubiše Anđelića.
RASLI NA TREBIŠNJICI
Svi mi, koji smo prvi put počeli sa organizovanim vaterpolom i plivanjem na našoj Trebišnjici, na njenim obalama, rođeni smo prije II svjetskog rata. Možda smo i zbog toga bili predodređeni da jednog dana, prolazeći prethodno kroz ratne strahote i poratne tegobe, krenemo sportskim stazama naše omiljene rijeke. Imali smo sve predispozicije za takmičenja, ali nas je neko trebao pokrenuti, animirati da svoju mladost, snagu i možda talenat usmjerimo na kupanje u drugom, korisnijem smjeru.
Godine poslije rata bile su teške za nas još dječake, a posebno za naše roditelje, koji su dobijali “UNRINE” pakete da bi nas prehranili. Rano, mi smo prosto hrlili na obale rijeke i bili smo svjedoci njene promjenjive ćudi - zimi mutne i brze, kako valja sve pred sobom, prema tada za nas dalekom Popovom polju. Radovali smo se proljeću kada se rijeka smiruje, a posebno ljetu, kada se pretvara u pravu ljepoticu, smaragdno plave boje, bijelim pješčanim dnom i od bujnog rastinja zelenom obalom. Tim čarima, kojima nismo mogli odoljeti, satima smo se prepuštali, tek onda, kada smo sa šest ili sedam godina položili nepisani test - preplivati sa jedne na drugu njenu obalu. To smo, uz mali ritual, činili između Banja i Kule, sa Blaca na drugu obalu i između Bregova i Željezničke stanice. Tada smo postali “punoljetni” za samostalne odlaske na rijeku.
U početku plivali smo “mostarski” (možda po plivanju kupača sa Neretve u Mostaru) i “paski” (nešto nalik na prsno plivanje). Poslije kad smo već postali gimnazijalci (većina nas), odlazili smo na naša omiljena kupališta od Maltezova kola do Begova i na Seferovac, nizvodno od Trebinja. Tu smo provodili mnoge sate, bacajući prve ljubavne poglede prema našim vršnjakinjama i djevojkama sa strane. U plićaku smo igrali sa loptom “picigin”, pravili “kule” penjući se na ramena jedni drugim i kupali se. Već tada smo razmišljali da se i mi takmičimo u brzini plivanja ili igramo u vodi loptom na dva gola, što se tada normalno činilo u susjednom Dubrovniku i Herceg Novom. Sa tim željama, kao po nekoj inerciji, sve smo više lađama, pješke obalom ili plivajući odlazili prema dijelu rijeke oko Starog grada ili tamo gdje je već bio drveni, umjesto porušenog gvozdenog mosta. Nešto nas je prosto vuklo, kao da smo predosjećali da ćemo baš tu ostvariti svoje snove. To se, na našu sreću, dogodilo pet godina poslije rata. Tu, prvu šansu, nismo propustili.
KAPETAN OTKRIO VATERPOLO
U Trebinju se malo zna kada se u tom gradu počeo igrati vaterpolo i ko su bili prvi akteri tog sporta na Trebišnjici. U ljeto 1949. godine, tada nekoliko nas golobradih dječaka: Pero i Brano Popovac, Ahmet Ćatović, Tošo Mileusnić, Remzija Ćerimagić, Ljubo Ninković, Miralem Saradžić, Duško Čučković, Zijo Saradžić, Vuk Roganović, Neđo Likić i Ljubiša Anđelić, prvi smo loptom počeli da igramo na rijeci. To se dogodilo jednog dana na mjestu gdje je sada Kameni most, uz lijevu obalu Trebišnjice. Tada je tu bila tzv. “catara”.
Uz pomoć razapete sajle, sa jedne na drugu obalu, prevozilo se većim drvenim splavom, koji je bio postavljen na dvije metalne lađe. Tada je to bilo jedino prevozno sredstvo preko rijeke iz grada prema Policama. U vodi nas je tada vidio kapetan JA Arso Stanišić, koji je igrao za “Jadran” iz Herceg Novog. Bio je na službi u Trebinju i na rijeci je obučavao vojnike u plivanju. Povremeno su vojnici igrali i sa loptom. Pozvao je sa obale tada nas kupače i pitao da li bismo voljeli naučiti vaterpolo. Sa oduševljenjem smo to prihvatili i počeli su prvi treninzi, u, kako smo mi zvali, “Arsovoj školi”. Napravljena su dva gola, sa kantama od benzina da bi mogli plutati na vodi. Kapica tada nije bilo, a lopta je bila fudbalska i teška, posebno kada se “napije” vode. I pored svih tih problema i neugodnosti, vaterpolo nas je sve više privlačio i ništa nas nije moglo spriječiti da naučimo igrati taj lijepi i po zdravlje veoma korisni sport. Svi smo bili mladi, zdravi, puni htjenja i želje da se iskažemo pred svojim sugrađanima, a posebno pred svojim djevojkama, jer su tada počele prve naše ljubavi.
Ljudi sa “catare” su nas znatiželjno posmatrali, nekada i bodrili. Kada smo igrali sa Arsovim vojnicima, pomagali su nam da ih pobijedimo, što se često i dešavalo. To su bili i prvi vaterpolo navijači na Trebišnjici.
Baš te godina prvenstvo Jugoslavije u vaterpolu trebalo je da se održi na slatkoj vodi. Dubrovački “Jug” organizovao je na Trebišnjici treninge za svoje igrače. Tada smo mi imali priliku da uživo gledamo jednog Orlića, Ivkovića, Gesla, Fabrisa i druge asove. Za nas početnike, i to je bilo vrlo značajno. Arso je krajem jeseni dobio prekomandu i otišao iz Trebinja. Nikada nas nije zaboravio. Poslije prvih zvaničnih utakmica i pobjeda na adresu VK “Leotar” stizale su brojne čestitke. Jedna na kojoj je pisalo: “Bravo moji dragi dječaci”, ostala je najdraža. To je bilo kada smo postali juniorski prvaci BiH.
/nastaviće se/
O AUTORU
Ljubiša Anđelić je rođen 1932. godine u Trebinju. Diplomirani je pravnik u penziji. Dugo godina se bavio novinarstvom. Do sada je objavio 11 knjiga memoarske proze o Trebinju i Trebinjcima, sa malim ”izletima” i u druga prostranstva. Njegove knjige su: ”Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965” (Trebinje, 2001), ”Ugašeni kandelabar” (Trebinje, 2002), ”Vojnici Bele lađe” (Trebinje, 2003), ”Skalinima u san” (Trebinje, 2004), ”Plava čarolija” (Trebinje, 2005), “Margaretine želje”, (Trebinje, 2006), “Slatka nostalgija” (Trebinje, 2007), “Cipele od kartona” (Trebinje, 2008), “Slika o Antoniji” (Trebinje, 2009), “Stećci lijepe Mariam” (Trebinje, 2010) i “U sjenci platana” (Trebinje, 2014). Živi u Trebinju.
Šta Vi mislite o ovome?