Dragan R. Kovač: Preobraženje

Preobraženje Gospodnje je vjerski praznik koji za Grad ima posebno značenje i Građani ga svrstavaju odmah uz dva najveća hrišćanska datuma – Božić i Vaskrs. To je otuda, jer je Preobraženje Gospodnje istovremeno i krsna slava Grada i krsna slava hrama. Ako su crkveni i gradski dostojanstvenici bili na istom „fonu“, a nije uvijek bilo tako, slavlje i protokol su se obavljali na jednom mjestu, sa vladikom i gradonačelnikom, na čelu sofre, i sa mnogobrojnim ushićenim zvanicama, koje su tri puta ljubile obojicu.

Preobraženje Gospodnje, o kome je riječ, upravo je minulo, i sljedeći dan, 20. avgust, meteorološki nije ličio na prethodne. Naprotiv. U kolektivnoj svijesti hrišćana, ta drastična promjena vremena upravo tog dana, pradavno je uočena, i dovodi se u vezu sa preobražajem Isusa Hrista, čije je lice na gori Tavor zasijalo poput sunca... Preobraženje Gospodnje.

Za razliku od prethodnih ljetnih jutara, kada bi sunčeve zrake probudile usnule Građane, taj dan je svanuo oblačan i tmuran. Vrlo brzo je počela da pada kiša, pa su radnici imali problema sa sklanjanjem velike bine, koja je zbog slavlja na pijaci podignuta prije nekoliko dana. Kišne kapi su postajale sve veće, da bi uskoro izazivale pravo dobovanje po prozorskim oknima i krovovima.

Čovjek je izišao iz Hotela „4S” i uputio se prema velikom džipu, parkiranom nedaleko, na ulici. Iako je pretrčao samo dvadesetak metara, kada je uhvatio za kvaku, bio je skroz mokar. Otvorio je vrata automobila i prije nego se ubacio na sjedište, ulicu je neprirodno osvijetlio snažan bljesak. Ni sekund iza te svjetlosti, reklo bi se tu u neposrednoj blizini, prolomio se zaglušujući prasak, a potom je snažna i potmula grmljavina protresla Grad i dugo se valjala nad njim, polako gubeći na intenzitetu...

***

Dragan je često u šali znao da citira ofuca- nu američku izreku: – Ne pitaj me kako sam zaradio prvi milion! Mnogi su tu šalu tumačili i krajnje ozbiljno, naročito zavidljivci, kakav je, ruku na srce, svaki drugi Građanin. Ipak, ako ustvrdimo da mu bogaćenje zbog ratnih i poratnih prilika nije bilo teško, nećemo biti fer prema njemu. Samo on zna koje je sve prepreke morao preskočiti, nekada rizikujući i vlastiti život, da bi se izdigao, da bi ostvario svoj san. Da bi podigao, između ostalih nekretnina, i velelepni Hotel „4S”. Kada je davne 1990. godine, kao ambiciozni tridesetogodišnji diplomirani ekonomista, na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, odbranio magistarski rad o temi:„Privatno hotelijerstvo u socijalističkom sistemu – realnost ili utopija” nije ni slutio da će petnaest godina kasnije biti vlasnik luksuznog hotela. Pride, još i gazda motela na izlasku iz grada, kao i najluksuznijeg kafića u centru. Te, savremene vinarije, njegovog ponosa. Sva ta imovina pravno je bila uokvirena u kompleksno privatno preduzeće „4S”. Građani su sate i dane svog dragocjenog vremena rezervisanog za baštu „Pod platanima” potrošili raspredajući samo o jednoj temi: – Kako se on obogatio?

Jedni su autoritativno govorili da Dragan nije obična jajara koja kupuje u Tuzima i preprodaje na buvljaku, već diplomirani ekonomista, uz to i magistar nauka, koji zna sve finese, dok su drugi tvrdili da mu slabašan magisterij iz Sarajeva, u Beogradu ne bi prošao ni pod razno, i da je upravo prve veće pare zaradio, svakodnevno dva puta prelazeći granicu na Klobuku. Mnogi su ga, navodno, i lično vidjeli kako iz svog „mercedesa”, kojim se vozio ispred šlepera, srdačnim carinicima dodaje kutije i koverte. Bilo je i takvih što su skretali pažnju na Draganovog oca i strica, koji su i u bivšem sistemu nalazili načina da okrenu lijepe pare, a oponenti bi odmah uzvraćali da sve to što su oni zaradili ne bi danas Draganu poslužilo ni za džeparac. Neki su pominjali njegove bliske studentske veze sa kontroverznim muslimanskim generalom iz Sarajeva, sa kojim je zajedno „radio” najprljavije poslove, dok su drugi tvrdili da Dragan u banjalučkom Hotelu „Bosna” ima rezervisan predsjednički apartman trideset dana mjesečno. Jedan od najvatrenijih diskutanata „Pod platanima”, kleo se da je sam vladika, Draganov dalji rođak po majci, a njegov najtvrđi protivnik se podsmjehivao kako pouzdano zna da je Draganova pokojna majka bila Hrvatica. Niko od njih nije ni slutio da je Dragan u svojoj vrtoglavo uspješnoj karijeri kontroverznog biznismena (neki to zovu i tajkunom) dva puta izbjegao metak u klasičnoj „sačekuši”, da je jednom ministru iz Srbije morao odnijeti koferčić sa pola miliona, na ruke, da je bio u „Hajatu” kada je upucan Arkan, te da je imao četiri različita pasoša...

Kada bi bio izuzetno raspoložen, znao je da kaže: – U ratu svi imaju iste šanse, a koriste ih samo oni sa mudima! – i time bi zavidljivcima zapušio usta do sljedeće prilike...

***

Dragan je odjednom, iz čista mira, osjetio da mu je dio vidnog polja ispred desnog oka postao crn. Zatvorio je mahinalno lijevo oko i panično spoznao kako na desno ne vidi ništa. Preznojio se u trenu i pokušao ponovo, te dijelom odahnuo, kada je uočio izranjanje iz mraka predmeta na svom radnom stolu, i izoštravanje njihovih kontura. Uskoro je gledao na oba oka, i jasno vidio, kao da se ništa nije desilo. Počeo je da se preispituje. Odmah se prisjetio glavobolje u potiljačnom predjelu, koja ga je mučila zadnjih dana, a koju je pripisivao problemima sa vratnom kičmom. Zamorno sjedenje za volanom, buljenje u ekran kompjutera, pretjerivanje sa mladom i ambicioznom šeficom računovodstva... Ipak, samo djelimično se utješio.

Žena njegovog prijatelja, očni ljekar, pregledala ga je sat vremena poslije neprijatnog doživljaja. Nije pronašla nikakve patološke promjene na oku i sve je tumačila normalnim procesom na krvnim sudovima. Navela je i umor kao uzrok, pa i njegovo pretjerivanje u opisu tegoba. Osjećao je da ona nije u pravu. Na kraju mu je saopštila da, ako želi, može uraditi pregled glave pomoću magnetne rezonance, pa da se, eto, potpuno psihički rastereti. Još ga je pecnula da on to sigurno može sebi priuštiti, i time iskamčila stotku za parfem.

Sat vremena poslije toga, Miljenko iz susjed- ne države mu je javio da je njegovo snimanje glave magnetnom rezonancom, mimo svih pravila, zakazano za sutra ujutro. Iako je subota, povjerljivi tehničar sa klinike za radiologiju će mu krišom uraditi snimak, a opisaće ga profesor iz Splita, koji je u dilu sa njim... Petsto evra! U ponedjeljak poslije podne, Dragan je brzom poštom dobio snimak sa opisom. U potiljačnom dijelu mozga, blizu centra za vid, imao je aneurizmu (loptasto i istanjeno proširenje krvnog suda), koje ako pukne... Preporučena mu je hitna hospitalizacija i pregled neurohirurga i neurooftalmologa...

Poslije samo pola sata paničnog „guglanja” po internetu donio je odluku da neće preduzimati nikakve dalje pretrage, ni liječenje! Neće nikome ništa ni govoriti. Čak ni Nadi. Sačekaće mirno smrt, o kojoj nikada nije ozbiljno ni razmišljao. Pa, tek mu je četrdeset peta! Neće dozvoliti da ga operišu i čačkaju mu po mozgu uz šanse da preživibod jedva 20 procenata. Još je gora mogućnost da ostane paralizovan ili mentalno oštećen. Nikada! Koga jednom operišu neurohirurzi i prikače za igle, cjevčice, elektrode i sonde, taj se tog tereta više ne oslobađa! Umire pateći i sa bolovima! On neće tako! Sačekaće dostojanstveno da se to desi. Uostalom, proživio je za ovih četrdeset pet godina više nego ostali za stotinu. Jeste da je bilo teških trenutaka, kada je pomišljao i na najgore, ali bilo je i uživanja. Znao je nagraditi sebe za svaku pobjedu. Obilato! Ostaviće dosta Nadi i djeci, a od sutra će početi jedan drugi, mirniji život, živeći ga dan za dan, pa dokle dogura. Ispoštovaće Božiju volju!

Sutra ujutro je imenovao vrijednog i odanog Maksima za operativnog direktora njegove mješovite firme, udvostručivši mu platu. Radnicima, kojima je isticao ugovor o radu na određeno vrijeme, ponudio je novi, na još šest mjeseci. Čistačicu Radmilu, majku troje djece, čak je primio u stalni radni odnos! Pozvao je advokata i rekao mu da obustavi sve tekuće tužbe i povuče se iz svih sudskih sporova. Čak i iz suštinski dobijenog procesa protiv malih akcionara, koji su mu smetali sa udjelom od 51 posto u vlasništvu nad propalim državnim vinogradarskim dobrom. Prije ovog što ga je strefilo u glavu, namjeravao ih je „zgnječiti” poput grožđa u bačvi. Sada je zabezeknutom advokatu zagonetno rekao da bi mu tako dobijeno vino bilo gorko... Počeo je da se druži sa običnim ljudima. Satima je sjedio u bašti „Pod platanima” i diskutovao, kritikovao i prepričavao. Kao iskusan i prekaljen igrač prognozirao je poteze vlade, te sigurne favorite na sljedećim izborima. Vatreno davao prijedloge za unapređenje gradske arhitekture, s obzirom na sve veći priliv turista iz Dubrovnika i Herceg Novog. Jednostavno, postao je jedan od tih običnih malih ljudi, koji žive i uživaju u životu, ne očekujući mnogo od njega. Diskretno je finansijski pomogao Udruženju roditelja djece sa posebnim potrebama, dao veću svotu novca za operaciju u inostranstvu kćerke siromašnog sugrađanina. Kupio je i kompletnu opremu novoformiranom ženskom fudbalskom klubu, a srednjoj muzičkoj školi, koja je te godine startovala, poklonio je kćerkin skupocjeni polukoncertni klavir, na čiju stolicu ona nije sjedala poslije završetka devetog razreda. Kad već govorimo o kćerki, koja je živjela u Beogradu, pomirio se sa njom i prvi put progovorio sa zetom, „dečkom” sa beogradskog asfalta, starijim od nje dvadeset godina. Oduševio je potpuno zapostavljenog i, kompleksom snažnog oca, istraumatizovanog sina, postavivši ga za člana Upravnog odbora njegove kompanije „4S”, a suprugu Nadu je oborio s nogu rezervacijom apartmana u Hotelu „Evropa” u Sarajevu, gdje su se kao studenti vjenčali. Znao je da ona, već izvjesno vrijeme, ima nekoga, skoro da nisu razgovarali zadnjih mjeseci... Odlučio je da velikodušno pređe preko svega. Bili su generacija iz gimnazije i nekada, prije rata, dok su živjeli samo od njegove plate, ludo su se voljeli... Usput, pomenutoj mladoj i ambicioznoj šefici računovodstva, sa kojom nije prekidao vezu ni poslije njenog vjenčanja, kupio je za rastanak – lijep sat...

Na proslavi godišnjice maturske večeri, na koju su prvi put došli i muslimani raseljeni po Skandinaviji, sve je ganuo recitacijom pjesme, za tu priliku specijalno napisane:

S A N

Četiri godine, Kao san,
Četiri školske Za jedan dan,
Želim da proživim.

I školsko zvono, Kao san,
I kredu bijelu Za jedan dan,
Želim da doživim.

I pad i uspon, Kao san,
Rastavljanje na faktore Za jedan dan,
Želim da preživim.

Radosti i strepnje, Kao san,
I slutnje i NADU Za jedan dan, želim da odživim.

I taj dragi razred, Kao san,
I nas maturante Za jedan dan,
Želim da oživim.

Dobio je frenetičan aplauz, a dok se klanjao, zamišljao je sljedeće okupljanje generacije, na kome, uz četiri umrla druga, sigurno neće biti ni njega. Suza mu je kanula na pod... Kada su organizatori počeli da sa konobarima nešto gestikulirajući računaju, pozvao je gazdu restorana u stranu...

Te večeri, Nada i on su spavali u njihovom zajedničkom krevetu poslije toliko vremena. Sutradan je slučajno čuo dio njenog telefonskog razgovora. Nekome je energično saopštavala „da je među njima gotovo!”. Živeći tim novim okrepljujućim načinom, radujući se svakom novom buđenju i pomažući ljudima oko sebe, spoznao je jednu uzvišeniju dimenziju života. Nažalost, ta spoznaja je imala skupu cijenu – prerano je došao do samog kraja. Sjetno, ali zadovoljno, očekivao je smrt...

***

Dan poslije Preobraženja Gospodnjeg, dobio je brzom poštom preporučeno pismo. Šef klinike za radiologiju, iz susjedne države, ga je uz duboko izvinjenje i spremnost za snošenje svih posljedica, pismeno obavijestio kako je uhapšena grupa radnika koji su se bavili nedozvoljenim djelima, i mimo radnog vremena i protokola, radili snimanja magnetnom rezonancom. S obzirom na to da je sve obavljano neprofesionalno i netransparentno, bez računarske logističke podrške, kako bi se zavarali tragovi njihove kriminalne aktivnosti, došlo je u nekoliko slučajeva do fatalnih zamjena snimaka. Nažalost, jedan od tih slučajeva je onaj gospodina Dragana iz Grada, kome je poslat snimak drugog čovjeka, sa aneurizmom u potiljačnom dijelu mozga... Draganov snimak nije pokazivao znakove bilo kakve bolesti!

***

Čovjek pogođen gromom pao je na asfalt pokraj džipa. Prošlo je mnogo vremena dok ga po neviđenoj preobraženjskoj kiši nije uočio vozač automobila koji je slučajno naišao. Dosta minuta je prošlo i do dolaska ekipe Hitne medicinske pomoći, jer su bili na intervenciji u Gorici, ali su preusmjereni prema Hotelu „4S”.

Doktor K. je znao da su šanse za preživljavanje u slučajevima utopljenja i udara groma znatno veće nego kod infarkta, pa je istrajavao sa reanimacijom. U predvorju hotela, gdje su unesrećenog sklonili sa kiše, punih četrdeset pet minuta ekipa je provodila oživljavanje. Radili su masažu srca i vještačko disanje, koristili kiseonik, priključili infuziju i kroz sistem aplicirali lijekove, aspirirali sadržaj iz usta, primjenjivali elektrošokove – ali rezultata nije bilo. Na kraju je doktor K. pokretom ruke zaustavio tehničara i rezignirano rekao:

– Dosta je bilo. Proglašavam ga mrtvim, da- nas 20. avgusta, u 11.00 časova.

***
Dragan je dugo gledao u pismo i snimak, dobijene brzom poštom. Počeo je nervozno da šeta po kancelariji, gdje je tog jutra svratio kako bi uzeo neke stare porodične fotografije, koje je namjeravao okačiti na zid u stanu. Povremeno se sa obje ruke hvatao za glavu i izgovarao nekakve nerazumljive rečenice. Nekoliko puta je sklopio ruke i pogledao u plafon, nešto mrmljajući. Čak se jednom glasno i skoro luđački nasmijao. Zatim je legao na kauč i glasno jecao, tresući se čitavim tijelom... Kada se potpuno smirio, umio se nad lavaboom. Ozbiljnog i energičnog lika pogledao se u ogledalu, a zatim telefonom pozvao vrijednog i odanog Maksima. Saopštio mu je da on od tog jutra, 20. avgusta, dan po Preobraženju Gospodnjem, ponovo preuzima posao izvršnog direktora svoje firme. Mak- simu je skoro pozlilo kada je čuo da se mora vratiti na staro radno mjesto sa nekadašnjom platom, jer je u međuvremenu digao veliki kredit i kupio stančić za svoju porodicu. Potom je pozvao šeficu računovodstva da ga detaljno upozna sa finansijskom situacijom. Miris dobro poznatog parfema, dok je stajala nadnesena nad ekran kompjutera, izazvao je u njemu navalu nekadašnje strasti. Povukao ju je na svoje krilo, kao što je činio ranije. Ona se ovaj put, začudo, branila, nešto je plačući i objašnjavala, ali je nije slušao, pa ni razumio. A u stvari mu je molećivim i očajnim glasom govorila da je sa mužem konačno zatrudnila...

Iako je kiša počela da rominja, nije imao namjeru odustati od ideje koja mu se prva javila u glavi poslije onog spasonosnog pisma. Otići će lično kod advokata i naložiti mu ponovno aktiviranje stare tužbe protiv malih akcionara kojima je zbog većinskog paketa od 51 posto akcija propalog državnog vinogradarskog dobra, morao pojedinačno davati velike sume mita.

– Na*ebaće vam se Dragan majke! – bilo je zadnje što je, škripeći zubima, izgovorio sebi u bradu, prije nego je potrčao prema džipu, kroz kišu, koja je počela da pada kao iz kabla...