Jelka.jpg

Danas, dok uživam u penzionerskim danima, često se prisjetim pojedinih događaja iz moje burne ljekarske prakse. Bilo ih je lijepih, ali i onih drugih. Ispričaću vam jedan koji se desio dok sam radio u velikom institutu za fizikalnu medicinu u poznatom turističkom primorskom gradu.    

Krajem te godine, na odjeljenju za rehabilitaciju pacijenata sa neurohirurškim povredama imao sam dvadeset četvorogodišnjeg pacijenta, koji je u rudniku doživio zatrpavanje i prelom vratnog pršljena sa oštećenjem kičmene moždine. Poslije operacije na klinici, poslat je u našu ustanovu na rehabilitaciju, čiji je rezultat kod ovakvih stanja vrlo neizvjestan. Naime, mora se biti uporan i istrajati do kraja, uprkos čestim i bolnim neuspjesima.

Bolesnik je bio potpuno paralisan, imao je takozvanu kvadriplegiju, sa oduzetostima i gornjih i donjih ekstremiteta. Ime mu je bilo Sakib. Zahtijevao je apsolutnu njegu, od hranjenja i održavanja higijene, pa do pasivnih vježbi. Radilo se o zgodnom mladom čovjeku, razvijenom fizičkim radom. Crnomanjast, imao je krupne tamne oči koje su bile tako žive, da bi se to primijetilo i da nije paralizovan. Ovako, one su bile još upadljivije i kolutao je njima bez mogućnosti da bilo šta osim njih pokrene, sluđen nesrećom koja mu se desila i preplašen sumnjom u konačan ishod.  

Ipak, zadržao je prisustvo duha, pa je znao u toku vizite da zasmije sve prisutne  ne samo vicevima, već i šalama na svoj račun. To se naročito odnosilo na njegove snažne erekcije, koje su se pojavile, i kod nas ljekara izazvale nešto optimističnije prognoze za dalji oporavak. Naime, te fiziološke reakcije mogle su značiti vraćanje u funkciju  odgovarajućih  neuroloških  struktura, koje povezuju mozak sa kičmenom moždinom.

Na istom spratu, sa majkom u kolicima zbog oduzetosti nogu, boravila je i Šveđanka Ane Frid, rasna crvenokosa ljepotica, pjegavog lica i sjajnih zdravih zuba, uvijek vidljivih između punih usana. Visoka, sa oblinama, ženstvenim hodom i biranom garderobom, izazivala je pravu pomamu među fizioterapeutima, koji su se trudili i lomili oko njene majke, ne bi li se na indirektan način približili lijepoj Ane Frid. Mislim da je imala tridesetak godina, a bila je udata već pet. Sa mužem je u Geteborgu držala manji supermarket. Nažalost, nisu imali djece. I mi doktori, bogami, nismo bili ravnodušni, a mene su kolege baš ložile, jer sam joj vodio majku i sa njom često pričao na engleskom. Niko nije imao šanse, sve bi nas lijepa Ane Frid razoružala zelenim očima i zanosnim osmijehom...  

Jednom prilikom je u hodniku vidjela Sakiba, koga su na krevetu provezli prema liftu i pitala me o njemu. Objasnio sam joj njegovu situaciju, koja ju je jako potresla i oneraspoložila. Zahtijevala je da ih upoznam, što sam i učinio, ali to nije bilo sve. Tražila je i da joj prevodim razgovore sa njim, koji su polako postajali sve češći i sve duži. Tješila ga je i uvjeravala da će na kraju sve biti u redu. Sakib je od ranog jutra, onako paralizovan, kolačio oči prema vratima, ne bi li u njihovom okviru ugledao crvenkastu kosu. Ane Frid me je molila i da joj objasnim prirodu njegove povrede, pa sam joj crtao presjek kičme i mehanizam povređivanja, kao i tehniku operacije, a  nekako mi je izmigoljilo da su prognoze Sakibovog oporavka znatno bolje otkada je počeo da dobija erekcije. Pažljivo me je slušala i samo klimala glavom.  

Tog 31. decembra, u zadnji momenat, zapalo me je dežurstvo na odjeljenju, zbog čega sam imao dosta problema sa mojom suprugom, koja je bila isplanirala potpuno drugačiji novogodišnji scenario... Na našem institutu, tradicionalno smo priređivli simboličan doček Nove godine, sa prigodnim programom, u kome su učestvovali i lakši pacijenti, kao i članovi njihovih porodica. Pravio sam se da ne vidim kako se u plastične čaše diskretno toči prokrijumčareni šampanjac. Bilo je pjesme, čak i igre od strane pokretnih bolesnika. Sve se završilo odmah iza odbrojavanja zadnjih deset sekundi stare godine, pa sam se povukao u ljekarsku sobu, kako bih otkucao otpusno pismo za Ane Fridinu majku. Negdje oko dva sata iza pola noći sam završio i rutinski izašao u hodnik. Bio je potpuno pust, bez tragova novogodišnje proslave, ali mi je pažnju izazvalo obojeno bljeskanje kroz staklo na vratima Sakibove sobe. Priznajem da sam se uznemirio, plašeći se požara koji se već dešavao u prostorijama sa medicinskim gasovima i električnim aparatima. Još izdaleka, bacivši pogled u sobu, bilo mi je jasno porijeklo svjetlosti – na nahtkasni pored kreveta, stajala je stolna novogodišnja jelka u saksiji, okićena ukrasima, ali i gajtanom sa malim svjetiljkama, koje su se ritmički palile i gasile, mijenjajući boju. Odahnuo sam, čak sam se i raznježio prizorom, sluteći ko je to Sakibu priredio.  Prišao sam bliže, kako bih se uvjerio da on spava. Ali, on nije spavao, naprotiv, lice mu je bilo zgrčeno u neobičnu grimasu koja je djelovala skoro sablasno, obasjavana različito obojenim bljeskovima. Bio je zadihan, sa širom otvorenim očima, a one samo što mu nisu bile iskočile. Gledao je iznad sebe, kao da vidi samo božanstvo. Prišao sam skroz i prislonio lice uz staklo, tako da sam uspio da vidim cijelu prostoriju. Na Sakibovoj karlici, obuhvativši je nogama, sjedila je gola Ane Frid lagano podižući i spuštajući svoje raskošno tijelo. Rukama je na tjemenu  držala podignutu crvenu kosu...

Sutradan je sa majkom otputovala. Nisam je vidio, jer sam poslije novogodišnjeg dežurstva imao nekoliko slobodnih dana. Otpusno pismo joj je dao kolega. Kad sam se vratio na posao, zatekao sam potpuno slomljenog i potištenog Sakiba. Oči su mu se nekako smirile i više nije njima bečio prema vratima. Gledao je tupo i odsutno u daljinu.

Uskoro je počeo da osjeća žmarce u rukama i nogama...

Jelka1.jpg