Promovisana knjiga "Miris škije" Branka Aleksića - novih 36 priča

U Domu mladih je promovisana knjiga "Miris škije" Branka Aleksića. Za razliku od prve knjige istog naslova koja je brojila 53 priče, u ovoj ima 36.

Autor svjedoči o prošlim vremenima, težačkom životu na selu, pišući autentičnim hercegovačkim govorom i to je nastavak priča sa sela iz prošlih vremena.

U kratkim, autentičnim i istinitim pričama, koje su pričane uz ognjište, na sijelima, na njivama u pauzama od teškog rada, uz neizostavni miris škije- duvana, Branko Aleksić je pretočio u knjigu, nastojeći da ne mijenja ništa u atentičnosti govora i događaja.

Prema riječima autora, isti naslov knjige je zbog kontraverznosti o prvoj knjizi, jer su neupućeni, koji je nisu pročitali, smatrali da sam pisao o poroku.

"Duvan jeste porok u Hercegovini, međutim, knjiga govori o nečemu drugom. U vrijeme kad su smještene ove priče duvan nije bio porok nego jedan izgovor da se odmori u vrijeme teških seoskih poslova, između dvije brazde, između dva tovara. Hercegovački domaćin nije imao vremena da preleži čitav dan u debeloj hladovini i da mota škiju jednu za drugom. Pogotovu kad su bili radovi mogao je dva ili tri puta da zapali. I kada bi obustavio radove on je bio svjestan zašto to radi, da odmori čeljad i volove. On će izjarmiti volove, izvući duvankesu i zapaliti. To je bio znak ostaloj čeljadi da je vrijeme za pauzu. Nije on zaustavljao te poslove jer je zavisan o duvanu već je to izgovor, a nikakav porok. Većinu priča prati škija, ali je ona svjedok tog vremena jer je tada zaista i mirisala", objasnio je Aleksić.

Aleksić kaže da je ista tematika, ali su novije slike sela.

"Nisu bitni ni likovi ni fabula već slika sela. U priči 'Guka pure' oslikava se čitava patrijarhalna zajednica koja se okupila oko večere jer jedino se moglo okupiti oko večere. Za večeru dođu svi i čobani su tu jer je uz večeru i dogovor za sutrašnji dan. Večera je bila simbol opstanka. Mi smo svjedoci da selo mre i iz nemoći da se išta promijeni jedino što je ostalo je da oslikaš i prikažeš to vrijeme je priča", rekao je Aleksić.

Predsjednik Zavičajnog društva "Osvit" iz Bileće Miodrag Hrnjez Ljumo naglasio je da je Aleksić uspio da ono što se prenosilo sa koljena na koljeno - zaustavi, zapiše i napiše svevremeno.

"Jednog dana ako nestane usmene tradicije ima gdje da se pročita i to je veliki Brankov doprinos. On je sačuvao pregršt starih izraza, jednu energiju, način i stil života u jednom periodu, vremenu i prostoru. Prostor koji je oko nas potpuno se promijenio. Više nema uzoranih livada, oranica, ljudi da ljuduju, ljudovanje smo zaboravili i Branko je zaustavio taj period i stavio ga u korice i to je njegov veliki doprinos. Taj miris duvana je miris naše duše koja se osjeća na daljinu i koja se prepoznaje u očima ljudi koji su ljudovali između sebe", jasan je Hrnjez.

O knjizi je govorio i Miroslav Radovanović, a nastupio je i mladi guslar Ognjen Stojanović.

GUKA PURE

U samu noć, kad se zatvori i namiri ajvan, hercegovački domovi su puni čeljadi. Čobani suše čarape i obojke pored vatre. Veselo se čavrlja na sve strane. Čekajući da bude gotova večera, prave se planovi za sutrašnji dan. Poveću prostoriju obasjava vatra sa ognjišta i lampa u samom ćošku, blizu astala. Djeca nestrpljiva, okupila se oko ognjišta. Glad im brani da primire dok se čađavi kotao skine sa vatre. Domaćica zahvata po jednu kašiku pure, i pošto doda malo kajmaka, trene u poluotvorenu dječiju šaku. Vrela guka se valja i prebacuje iz jedne ručice u drugu. Poneko se i oprži, ali se ne odustaje.

Među okupljenom djecom oko ognjišta najbrži je Gojčilo. Kad je za večeru pura, prvi je u redu sa ispruženom rukom pored kotla. Primljenu guku prebaci začas nekoliko puta iz ruke u ruku, propuva je malo i obori niz grlo. Potom se ušunja među ostalu djecu i ponovo čeka u redu. Nekad bi prevario domaćicu i dobio još, a češće bi dobio drvenu kašiku preko leđa.

Gojčilu je Bog obdario čelo crvenkastim biljegom kojeg su u mladosti sakrivali gusti pramenovi crne kose. Kad je prevalio šezdesetu i oćelavio, nekako baš u tom periodu pojavio se sovjetski predsjednik na kojeg je puno ličio. Prijatelji mu tada zalijepiše nadimak Gorbačov, koji ga je pratio do kraja života.

Hercegovački Gorbačov je volio šalu na svoj račun. Kad bi ga upitali otkud mu taj biljeg na čelu, na izboranom licu bi mu se oslikala nostalgija za nekim starim vremenima, a zatim osmijeh i kratak odgovor: "Ma ostalo mi od kašike dok sam ček'o u redu za guku pure!" Večera kao temelj zajedništva hercegovačke familije i guka pure bosonogog djetinjstva danas žive samo u pričama.