GOLOVI NA RATE
U ljeto 1956. godine, VK "Leotar", dobio je od tadašnjih trebinjskih vlasti dosta čudnu direktivu. Gradski oci tražili su da vaterpolisti uveličaju proslavu 27. jula - Dana ustanka u BiH, koja se te godine održavala u Lastvi. Kada su nam to iz uprave kluba saopštili, čudili smo se kako odigrati utakmicu u tom izletištu i gdje na Trebišnjici. Sve je bilo dogovoreno, pa su kamionom do Lastve prebačeni igralište i golovi. Kao prvaci BiH odigraćemo jednu egzibicionu utakmicu, naravno između sebe. Tako ćemo, kako su nam rekli, uveličati proslavu, a mještanima Lastve, Grančareva, Župe, Jazine i drugih sela, prikazati "uživo" sve čari te popularne igre na vodi.
Kada smo i mi došli iz Trebinja, već je igralište sa golovima bilo postavljeno. Montirano je ispod mosta kod kafane "Lastvanka", jer je tu, navodno, rijeka bila najdublja. Zbog tako lociranog igrališta za nas, igrače, nije bilo nikakvih problema. Međutim, za brojne gledaoce, koji su se našli na samom mostu, problema je bilo i te kako. Naime, jedan gol mogao se vidjeti samo sa ograde mosta okrenute u pravcu Trebinja, a drugi se vidio samo sa ograde okrenute prema Jazini. Pošto je most bio pun gledalaca, jer je interes za utakmicu bio veliki, nisu mogli pretrčavati sa jedne na drugu ogradu da bi vidjeli kompletne akcije ispod mosta i golove postignute na suprotnoj strani. Da bi znali rezultat, pitali su jedni druge, šta se dešava pred golom ispod mosta kojeg nisu mogli vidjeti. Dobro je prošao samo mali broj gledalaca, koji se smjestio ispred kafane na obali rijeke i imao pregled cijelog igrališta. Tu su sjedili tadašnji rukovodioci pa je sa te strane bilo sve u redu.
Ovo je bila najčudnija utakmica u mojoj igračkoj karijeri, a sigurno najčudnija i za moje suigrače. Mislim da je taj susret kuriozitet u veterpolu, uopšte. I pored svih tih uglavnom vizuelnih peripetija Lastvani su bili zadovoljni, a posebno organizatori. Našim nastupom ispunili su program, pa se poslije utakmice "prešlo" na jagnjetinu sa ražnja, a i mi smo se "omrsili".
Iako su gledali utakmicu sa golovima "na rate", mnogim gledaocima i takav vaterpolo se svidio. Doduše, neki od posmatrača imali su priliku da gledaju i "normalne" utakmice u Dubrovniku, Herceg Novom, kao i utakmice na našem plivalištu u Trebinju.
Na Trebinjskom jezeru u Lastvi, utakmice bi se mogle, igrati normalno. Voda je ljeti topla, a gledaoci bi mogli da posmatraju cijelu utakmicu sa obale, i sve golove, a ne na "rate" ispod mosta, kao u naše vrijeme.
PRVO BRODARENJE
Naše prvo gostovanje u Vela Luci na Korčuli u julu. 1957. godine bilo je dosta interesantno i uzbudljivo. Do Dubrovnika smo se prebacili autobusom, a do Vela Luke brodom. Tada smo prvi put kao takmičari "brodarili". U novim trenerkama, plave boje, sa našom zastavicom i slovom "L", kao amblemom, bili smo "prava" ekipa. I pored velikih valova i "morske bolesti", na ne baš velikom brodu "Marin Držić", stoički smo izdržali sve "scile i haribde". I pored svega, ipak je bilo veselo, jer su sa nama bili naši plivači i plivačice.
Naše sirene bile su tada mlade i lijepe, a i prave sportistkinje. Prema njima smo se uvijek ponašali kao prema sestrama, pa je PK "Leotar" slovio kao jedna velika i skladna porodica. Plivači su se na Korčuli ravnopravno nosili sa domaćinom, jer je tada kod nas plivala Olga Savić, godinama najbolja u leptir stilu u BiH. Tu su još bile Rajka Kebeljić, braća Ugrinčić i drugi vrsni plivači.
Mi, u vaterpolu, protiv domaćina KPK, u kome su igrali reprezentativci Ameri i Lonza, kao i nekoliko juniora iz reprezentacije, nismo imali veće šanse. Poraz je bio neminovan i zbog toga, što smo odmah po "ljuljanju" sa broda, morali u more. Izgubili smo sa 14:2, iako nismo igrali tako loše, kao što rezultat pokazuje. Utakmica je bila u Gradskoj luci, pa su nam i veliki valovi smetali, na što su domaćini bili navikli.
U našem sastavu kratko je nastupio i naš trener Milo Lučić, koji je bio iz Primorja, a igrao je i Savo Kukurić, tada uspješan plivač.
Poslije utakmice otišli smo na večeru u riblji restoran "Stari Gusar". Naručili smo pržene sardele, ali nam jedna porcija nije bila dosta. Vođa puta je bio Blažo Kovačević, čovjek koji se očinski brinuo o nama, posebno kada je riječ o ishrani. Nas mlade i jake tada nije bilo lako hraniti. Blažu smo poslije "tanke" večere, kazali da smo i dalje gladni, iako smo znali šta će nam reći. U takvim situacijama bila je među nama dobro poznata Blažova rečenica: "Naruči šta god hoćeš, a ako sve ne pojedeš, kuku tebi"! Mi smo svi naručili još po jednu, znatno veću porciju ribe. Tada smo imali "lijek" za bezazlenu prijetnju našeg vođe puta. Znali smo da Zoran Kukureković obožava riblje glave, što većina nas nije jela, i da će "počistiti" sve što ostane u tanjirima. Tako se i desilo i dobro završilo.
Blažo je bio pravi majstor u pravljenju sendviča. Poslije treninga i na putovanjima prosto smo ih "tamanili". Bile su najbolje i njegove krofne, koje su se pekle na plivalištu. U redu, još mokri poslije treninga, čekali smo da što prije dođemo do tih Blažovih slatkih specijaliteta.
Šta Vi mislite o ovome?