U nastavku priča iz knjige "Vaterpolo na Trebišnjici" donosimo zanimljive zapise Ljubiše Anđelića iz drugog dijela knjige pod nazivom "Sa i oko igrališta".
TEŠKO DO LOPTE
Kada smo počinjali igrati vaterpolo, koristili smo loptu za fudbal. Teško je i zamisliti šta smo sve doživljavali sa takvim rekvizitom, kojim se igra samo na suvom. U rijeci takva lopta brzo se natopi vodom, pa se teško drži na ruci. Sa njom nema preciznog dodavanja, a najteže je šutirati na gol, posebno iz daljine. Za šuteve morali ste imati snagu, a i kondiciju. Posebno se moralo čuvati da vas lopta ne pogodi iz blizine u lice. To se jednom dogodilo našem golmanu Branu Popovcu. Morali smo ga iznijeti na obalu i liječiti. Dugo je "nosio" plavi podliv ispod oka. Kasnije se više bojao lopte nego protivničkog igrača. I takve lopte smo održavali. Mlađi igrači su ih redovno mazali pastom za parket i čuvali. Ubrzo su se pojavile lopte specijalno pravljene za vodu. Proizvodio ih je beogradski "Sport". Lopte iz inostranstva, tih godina, imali su samo ligaši sa mora. To su bile lopte crvene boje - "bergerice", iz tadašnje SR Njemačke. Do tih lopti "došli" smo u Dubrovniku. Igrali smo sa "Jugom" na bazenu u Gružu. Na utakmici je došlo do manjeg koškanja između Rada Aleksića i domaćeg napadača Pokovića. "Jugaš" nije mogao podnijeti što pored stamenog Rada nikako nije mogao zatresti našu mrežu, pa je grublje reagovao, a Rade nije ostao "dužan". To je sve vidio Luka Ciganović, koji je sudio utakmicu, pa je dvojici "ratobornih" dobacio: "Tako se ponašate, a obojica ste pravnici"! Rade je tada studirao pravo, a Poković je već bio pravnik. Dok se tako igralo u bazenu, "igralo" se i oko njega. Neki naši mlađi navijači "olakšali" su domaćine sa dvije "bergerice". To smo tek saznali u blizini Duži, po povratku za Trebinje. Kasnije su se pojavile lopte žute boje "Mikase" iz Japana, zemlje koja nema razvijen vaterpolo, a sa kojima se i danas igra.
I sa kapicama u početku bilo je problema. Tada ih nije bilo sa plastičnim zaštitnikom za uši, pa smo za vrijeme igre "dobijali" po ušima. Kapice nam je šila majka našeg Vasa Novakovića Majkana, teta Božana, kako smo je od milja zvali. Odlazili smo njenoj kući u Bilećkoj ulici ispod Krša, da nam uzme mjeru - odredi veličinu kapice prema glavi. Poslije mjerenja dobijali smo često slatko od dunja ili komad štrudle od jabuka. Kapice nam je šila i Krojačka zadruga, koju je vodio vrsni majstor Luka Jeremić. Najveću glavu, a time i kapicu, imao je Miro Porobić, a najmanju je nosio Božanin sin Vaso. Da bismo se malo našalili i time razbili tremu pred neku utakmicu, pomiješali bismo kapice. Vaso bi uzeo Mirovu, a ovaj Vasovu. Prvome je ispod kapice virila samo brada, a Miru je Vasova kapica pokrivala samo tjeme. Svi su se slatko smijali i zaboravili tremu.
I do kvalitetnih gaćica tada se teško dolazilo. Mi smo u početku nosili one koje su nam šile naše majke. Bile su od običnog platna i raznih boja. Kasnije su bile najbolje marke "Spido". One su imale pantljiku oko bedara i struka, pa je igračima bilo teško potezati za njih u igri, namjerno ih skidati, ili uvlačiti ruke tamo gdje ne treba. Tada nije bilo modernih bazena sa podvodnim kamerama, da gledaoci, oni pored TV ekrana, mogu vidjeti šta se sve dešava dolje.
Popularni "Start" u noći
OPKLADE NA PASKA
Na golu "Leotara" promijenilo se dosta čuvara mreže. Uvijek su pružali maksimum i branili gol sa promjenjivom srećom. Prvi između stativa stao je Brano Popovac. Branio je kratko i "prešao" u plivače. U vrijeme kada smo prvi put postali prvaci BiH, na golu je bio Ešo Arslanagić. Bio je pouzdan čuvar mreže i dosta je doprinio našim prvim uspjesima. Branio je tri-četiri sezone, posvetio se studijama i napustio vaterpolo. Na golu "Leotara" okušao je sreću i Neđo Likić, jedan od pionira trebinjskog vaterpola. Bio je u timu kada smo 1956. godine, po drugi put, postali prvaci republike.
I visoki Mišo Borković, odbranio je dosta teških udaraca i tako doprinio afirmaciji "Leotara". Gol je jedno vrijeme čuvao i Tomo Kruševac-Miško. Imao je poseban stil i jednu "caku" pri odbrani. Namjerno je ostavljao nezaštićen jedan dio gola i bio siguran da će protivnički napadač baš u taj dio šutirati. Na njegovu i našu sreću, tako je često i bilo. Kada je otišao na studije u Beograd, vršen je prijem mladih igrača za VK "Student". U komisiji je glavni bio, tada proslavljeni golman Milan Mušketirović. Miško je odbranio nekoliko udaraca na "svoj" način, a Mušketirović je rekao: "Može i ovaj Trebinjac".
Na golu "Leotara" kraće su bili Jovo Petković, Vojo Prelević i Duško Čučković. "Leotarac" je kraće bio i Miroslav Karanac. Bio je zaljubljenik i u rukomet. U Beogradu je igrao za "Voždovački". Na jednoj utakmici doživio je infarkt i na igralištu preminuo.
Što se tiče golmana, "zlatno doba" "Leotara" bilo je početkom 60-ih godina, kada je u Trebinje iz Dubrovnika došao Pasko Šoletić. Kao "Jugaš", Pasko je branio za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, protiv Italije u Rimu. Pred utakmicu ga nije bilo na bazenu. Uslijedila je potraga, pa su mladog Dubrovčanina našli ispod tribina kako "slatko" spava. Ipak, branio je na toj utakmici i bio jedan od najboljih u selekciji "plavih". Teško ga je bilo dovesti, jer je na njega ozbiljno računao prvoligaš "Jug". Na nagovor Blaža Kovačevića došao je u Trebinje. Tada je radio kao poslovođa u jednoj samoposluzi u Lapadu. U početku, i za Paska, kao i druge igrače sa mora, Trebišnjica je bila "šuplja". Brzo se adaptirao na rijeku i nas i "zaboravio" na more. Malo ko od igrača iz BiH Pasku je mogao dati gol. Na gostovanju po Republici, naši navijači, koji su pratili klub, znajući šta Pasko može, često su se za vrijeme igre sa domaćinima kladili, da on neće primiti gol ni iz četverca. Redovno su dobijali opklade. Pasko je za "Leotar" odigrao posljednju utakmicu protiv "Ballute" sa Malte 1963. godine. I poslije, kada više nije bilo vaterpola kod nas, dolazio je u goste. Umro je u Dubrovniku.
Bilo je slučajeva kada bi pred samu utakmicu tim ostao bez golmana. Tada bi između stativa stali igrači koji su dobro plivali prsno. To su najčešće bili Zoran Kukureković i Rade Aleksić. Kada su bili raspoloženi nije im baš lako bilo dati gol.
Šta Vi mislite o ovome?