Ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog platana znamo kao Mihajla Petrovića Alasa iz filma „Šešir profesora Vuijća“, Papija iz „Nacionalne klase“, Josipa Broza Tita iz „Tito i ja“, Topija iz „Bure baruta“, Todora iz „Sok od šljiva“, profesora Dušana Markovića iz serije „Bolji život“..., a najviše kao Tihog iz serije „Otpisani“. Voja Brajović u mnogim ulogama glumi smirenog, ozbiljnog, odmjerenog junaka, ali sa druge strane i zavodnika, džentlemena.
Za sebe kaže da nije nijedan od tih likova, ali se trudi da bude što bolji.
„Ja sam ono što jesam i to se ne može mjeriti. Sada kada sam sa Vama ja se trudim da budem odmjeren, human, pristojan i sve to možda nisam ja. Intervju koji se negdje bez obzira kome daje je u stvari neka vrsta prevare. I šta god da sada kažem ja ću Vas negdje prevariti. Kada bismo Vi i ja zamijenili uloge opet biste se Vi trudili da ostavite neki utisak na nešto što bi voljeli da bude takav utisak“, počeo je razgovor za TrebinjeLive Brajović.
Tokom 50 godišnjeg bavljenja glumačkim pozivom dobitnik je velikog broja nagrada kao što su za životno djelo „Pavle Vuisić“, Sterijina nagrada, Zlatni platan, Dobričin prsten..., i za nagrade kaže da je to 'njezina prava plata svakom umjetniku'.
„Slikar može da tokom svog života proda slike za velike pare, ali mu više znače nagrade na nekom bijenalu, sajmu umjetnosti. Tako i meni je to u stvari potvrda da se nisam brukao onim što radim. Drago mi je što sam u Trebinju i što sam dobio Zlatni platan u prelijepom gradu podno Leotara u kojem sve odiše Mediteranom“, kaže Brajović.
Što se tiče nagrade za životno djelo Pavle Vuisić, Brajović za njega kaže da je bio jedan intelektualac, pjesnik, koga dovoljno nisu poznavali. Kad je primio ovu nagradu to ga je učinilo dostojnim imena Pavla Vuisića.
„Sve te nagrade koje su me odjednom zapljusnule potvrđuje da moje vrijeme tek prolazi“, sa osmijehom na licu priča Brajović.
Podsjećajući se svojih početaka kada mu je prof. srpskog jezika u Gimnaziji Ljubica Nožica dala glavnu ulogu i rekla mu da je rođeni glumaca, kaže da mu je upravo ona uručila najveću nagradu Udruženja pozorišnih umjetnika 50-ak godina kasnije, a da je na Hvaru sa amaterskim društvom „Abrašević“ na Hvaru 1966. godine sa Molijerovim “Mizantropom” pokupio sve nagrade.
Za njega je to bilo toliko značajno jer kad je od glume počeo da živi vidio je koja su imena tada na amaterskom festivalu bila u žirij, kao što su Pero Budak i Hugo Klajn. Kasnije je shvatio da je amatersko bavljenje glumom u svakom slučaju obilježio njegov život.
“Ne postoji pozorište za nas glumce već pozorište preko nas postoji zbog onih koji nas gledaju. Mi smo obavezni da tome služimo, a amateri žive da bi to radili, a ne da od toga žive. Taj entuziazam iz mladosti, amaterizma i danas me drži”, kaže Brajović.
Oprobao se i kao reditelj u duo drami “Voz” po noveli Kormaka Makartija, gdje je glumio zajedno sa Sergejom Trifunovićem, i to uloge Crnog i Bijelog. Kad je vidio film “The Sunset limited” sa svojim slabašnim engleskim jezikom shvatio je da bi od ove novele mogao da napravi dobar pozorišni komad. Tražio je originalni tekst i onda je njegov šura Branislav (slikar i karikaturista) prevodio novelu tako da je crtao sa strane teksta, ali je svojoj sestri Milici napomenuo da od ovoga ne može biti ništa.
“Odbij ga od ovoga niko ovo neće gledati. Tada na scenu stupa moja supruga Milica koja je glumica i dobar prevodilac i sve je prevela na scenski jezik, naročito glumački prevod koji je bitan i nije mrtvo slovo na papiru. Kada se malo to preradilo shvatio sam da neću napraviti predstavu u jednoj sobi već ću napraviti interakciju sa publikom”, rekao je Brajović.
Uvjeren je bio da jedino Sergej Trifunović može da glumi drugi lik i on je to sa oduševljenjem prihvatio. Brajović mu je objasnio da onog momenta kada želi da izađe iz predstave on neće tražiti drugog glumca veće će predstava da bude skinuta sa repertoara. Do sada je odigrano preko 180 predstava, a uvijek se tražila karta više.
Smisao života je davanje i život je u vlasti onoga koji živi.
Prema riječima našeg sagovornika, Hercegovina i njeni stanovnici su prvaci, šampioni, ali njemu je Hercegovina uvijek djelovala kao neka svjetlost.
“To je nešto što grije iz ljudi, a ne što Sunce peče. Koliko su Hercegovci prijeki ja mislim da se teško mogu naći topliji ljudi od njih. To je za mene ostavilo utisak o Hercegovini i njenim stanovnicima. Jer Hercegovinu čine ljudi i ovaj kamen sa jedne strane, a sunce iz nebeskog plavetnila odozgo je razlog topline, ljudskosti I srdačnosti ljudi ovog podneblja”, zaključio je Brajović.
Na kraju razgovora za TrebinjeLive.info Brajović je poručio da će sljedećeg ljeta doći u grad podno Leotara da pored predivne Trebišnjice provede dio godišnjeg odmora sa svojom porodicom.
Šta Vi mislite o ovome?