Reprezentacija Srbije u vaterpolu deveti put u istoriji postala je prvak Evrope, a treći put je do trijumfa na Evropskom prvenstvu došla u Beogradu. Pehar je kapitenu Nikoli Jakšiću uručen pred prepunim tribinama, kao simbol krune jedne generacije koja je demantovala sve sumnje i kritike.
Samo dvadeset dana ranije, u Trebinju je održan turnir šest reprezentacija, na kojem su selekcije odigrale posljednje pripremne utakmice uoči Evropskog prvenstva. Srbija je tada odigrala ispod očekivanja – zabilježila je poraze od Italije i Španije, a pobjedom nad Francuskom zauzela je peto mjesto. Mnogi su tada „otpisali“ Delfine, tvrdeći da nemaju realne šanse ni pored podrške domaće publike u Beogradu.
Međutim, srpski vaterpolisti su razuvjerili skeptike i obradovali naciju. Trebinje ih je na put ka Beogradu ispratilo sa željom, nadom i vjerom u najbolje. Tri sedmice kasnije, u gradu na Trebišnjici vladala je gotovo ista hidrometeorološka slika kao i za vrijeme turnira – nevrijeme i grad – ali je nakon finala Evropskog prvenstva u čast novih šampiona odjekivala himna „Bože pravde“.
Uoči odlaska na Evropsko prvenstvo, kapiten Srbije Nikola Jakšić dao je intervju za portal TrebinjeLive.info, vjerujući da će Trebinje biti talično mjesto i da će svoj 29. rođendan, koji slavi 17. januara, obilježiti nakon osvajanja zlatne medalje.
Govoreći o svojim počecima, Jakšić je istakao da je još kao dječak zavolio vodu.
„Počeo sam sa plivanjem. Godine 2005. prebacio sam se na vaterpolo u Partizan. Tamo sam bio gotovo 12 godina i onda je sve išlo svojim tokom“, kazao je Jakšić.
Kao igračke uzore izdvajao je Vladimira Vujasinovića i Vanju Udovičića.
„Vjerovatno zbog načina igre, pozicije koju igram. Pretpostavljam da je to najveći razlog. Vujasinović mi je kasnije bio i trener i sve je to uticalo na mene“, naveo je kapiten Srbije.
Jakšić igra na poziciji centralnog beka i smatra da je ta uloga u modernom vaterpolu znatno promijenjena.
„Moderan vaterpolo je napravljen tako da svako može da igra centra, a niko beka pa su nijanse male na način suđenja. Prije deset godina to je izgledalo drugačije, a da ne pominjem dvadeset godina. Za današnjeg beka trebaš da se prekrstiš i da moliš Boga da ne dobiješ isključenje“, istakao je Jakšić.
Osvrnuo se i na stil igre najboljih savremenih vaterpolista, među kojima je i Alvaro Granados.
„On ima jako dobre predispozicije što i pokazuje u bazenu. Što se tiče same igre, totalno se promijenila. Moderan vaterpolo ima veliki broj isključenja, igrača više i manje. Pozicija centar i bek su totalno anulirane. Najveću prednost imaju ubjedljivo centri koliko god da si najbolji ili najgori bek – suđenje će ti manje ili više biti isto“, objasnio je Jakšić.
Za reprezentaciju Srbije debitovao je 2015. godine u Bergamu, kada je osvojena Svjetska liga, a mjesec dana kasnije i Svjetsko prvenstvo, kao najmlađi član tima.
„To je za mene bio trenutak najveće sreće. Bio sam uplašen i nisam vjerovao da ću igrati sa osamnaest godina u reprezentaciji sa igračima koje sam gledao na televiziji, a u tom trenutku bili su najbolji na svijetu. Prihvatili su me jako dobro tako da sam im jako zahvalan jer da nije bilo njih ne bih bio sada ovdje“, iskren je bio Jakšić.
U bogatoj karijeri osvojio je tri zlatne olimpijske medalje, titule prvaka svijeta, Svjetske lige, Lige šampiona, Lige Evrope, kao i šampionate Srbije i Mađarske.
„Ovo može da se zamisli kao neka zahvalnica, da sam išao pravim putem u životu i sada mi je najviša čast da mogu da budem kapiten ovim momcima“, naglasio je on.
Posebno mjesto u njegovoj karijeri ima olimpijsko zlato iz Pariza.
„Moj gol protiv Grčke u posljednjoj sekundi četvrtfinala je nagrada za sve nas i to je pokazatelj da smo na pravom putu jer smo se pokazali kako treba. Ako osvojimo zlato u Beogradu to će mi biti najdraže jer je pred našim navijačima“, kazao je Jakšić.
Osim sportske, ističe i važnost obrazovanja. Osnovnu školu završio je kao vukovac, a potom i Šestu beogradsku gimnaziju, nakon čega je diplomirao na Pravnom fakultetu.
„Upisao sam Pravni fakultetI i tada sam imao obaveze na fakultetu. Zbog njih nisam mogao da igram protiv Pro Reka. To mi je bila prva godina na fakultetu i čekao me važan kolokvijum iz Rimskog prava, koji nisam želio da propustim. Na fakultet sam došao kao odličan učenik. Bilo je dosta profesora koji su mi izlazili u susret i nisu me maltertirali jer nisam mogao da dolazim na predavanja zbog utakmica. Svojim trudom i zalaganjem i zahvaljujući roditeljima koji su mi davali snagu i bodrili me uspio sam da završim fakultet jer smatram da je školovanje jako važno. Ovo je satisfakcija u životu jer sportista nikad ne odustaje od onoga šta je započeo“, poručio je kapiten Srbije.
Jakšiću prija boravak u Trebinju, gdje ga vežu i porodični korijeni, jer mu je otac Radovan rođen u selu Korita kod Bileće.
„Otac mi je do rata, do 1991. godine, radio u Dubrovniku u firmi DTS. Rijetko dolazim ovdje, ali mi je otac pričao o poštenju i čestitosti ljudi iz ovog kraja. Takav je i moj otac, a majka Mirjana je iz Kraljeva. Ja sam pola Hercegovac“, objasnio je Jakšić.
Na kraju, posebno je pohvalio uslove za rad u u olimpijskom zatvorenom bazenu "Ana Čučković" u Trebinju.
„Nadam se da ćemo nastaviti da dolazimo jer nam prija atmosfera, a uslovi su odlični i nemamo nikakvu zamjerku“, zaključio je Nikola Jakšić.
Šta Vi mislite o ovome?