Jesen...

Promičemo juče jesen i ja kroz opustjeli grad. Hodamo po tepihu opalog lišća svih boja. Ja zamišljen, jesen zabrinuta. Ogolila drveće, umrtvila prirodu, utišala zvuke, iskopnila mirise.

Ne miriše više smilje i bosilje. Nema divlja mente čija opora a nekako otmena aroma opija. Samo još poneki žuti cvijet odolijeva.Žuto je boja ljubomore.Možda to cvijeće taj osjećaj još drži. Žuti cvijet je sagriješenje mediteranske tamno zelene boje čempresa i beskrajnog nebeskog plavetnila. Pogledam jesen, u očima joj zaiskri suza. Onako, sitdljivo, u kraju. Zna da se njena bajka završava, da će uskoro otići.

Dolazi zima. Zima je najtužnija u mediteranu. Puna je kiša i vjetra. Jugo donese kišu, bura hladnoću. Ljudi se zavuku po kućana, prozori se zabrave škurama. Mediteran se umrtvi kao priroda, čeka da prođe zima.

Tu i tamo prođe neko pored nas, ne primijećuje ni imene ni jesen. Niko nas ne pozdravlja. Ja i dalje zamišljen, jesen sve tužnija.
U parku stignemo do fontane. Lijepa velika fontana, voda se prelama u nekoliko boja crvene, plave i ljubičaste nastalih skrivenih reflektora. Jesen stane, izvadi nekoliko novčića i baci ih u fontanu.

Pitam je šta je poželjela. Da me ljudi ne pamte samo ovakvu kakva sam sada. Umorna, tužna, usamljena, zaboravljena. Da se sjete da sam nekada bila lijepa i raskošna, prošapta.

- I ja isto želim,kažem joj.

Jesen otćuti malo.Izvadi još jedan novčič i baci ga.

- Voljela bih da me ljude ne pamte samo po kišama, poplavama i nevoljama. Ljudi često zaborave šta je ranije bilo. Trebalo bi da se sjete koliko sam blagorodna bila, kakve sam sve slasne plodove i darove donijela. Kako sam blaga prema svima bila, korisna i dobra.

- I ja, jedva izgovorim.

Jesen na odlasku i čovjek u jeseni života imaju iste želje. Da ih ne sude samo po kraju.