Glas...

Kakvih sve glasova ima. Ljudskih. Sopran, mecosopran,alt, kontraalt, koloraturni sopran, tenor, bariton, bas.

Kad smo bili klinci divna gospodja Magdalena Aleksejev, profesorica muzike, izvede me pred tablu kaže da otpjevaš nešto. Zauzmem pozu kao Benjamino Đili i počnem - Sve ptičice iz gore spustile se na more. Drugi glas, kaže gospođa Aleksejev. Krivo mi što nisam prvi. Još od malih nogu nisam volio da budem drugi u bilo čemu. Iste godine pođem u muzičku škole, na prvom času solfeđa shvatim da je drugi glas bariton. Ako je tako, može. Ionako nisam gorio od želje da pjevam u horu sarajevskih još manje bečkih dječaka.

Pa glasovi prirode. Milioni zvukova. Gotovo nečujni treptaji krila kolibrija, gromoglasna rika lavova.

Glas tišine na groblju.

Glas naroda. Utišan do bola.

Glas ljubavi,milozvučan. Glas mržnje, opak. Nježni glas, grub glas, mekan kao duša, tvrd kao čelik, zvonak, tup. Glas pobune koji se pronese gradom, uznemiri čitavu čaršiju, probudi uspavane, uznemiri čistunce, uzjoguni mirne, podstakne mlade.

Glas nade.Melodija koju svi čekaju da čuju. Vivaldijevio proljeće. Glas sreće, raspjevani Figaro. Glas tuge. Yesterday. Glas nadolazeće nesreće. Prijeteći tonovi, kao Betovenova peta.

Glas prognanih, obespravljenih, osiromašenih, upropaštenih. Vapaji koje niko ne čuje. Sound of Silence.S&G. Glas u glavi. Upozorava čovjeka da nešto ne radi kako treba, da je na dobrom ili lošem putu. Glas pobjede. Fanfare.

Glas javnosti. Tonovi koji više ne dopiru do ušiju onih koji odlučuju o sudbini naroda.

Glas slobode. Nikada tako glasna kao onda kada su sužnji pjevali o njoj.

Glas umjetnosti. Hor raspjevanih muza.

Glas razuma.Zagubljen i nečujan u kakofoniji ubitačne pucnjave rata i zveketa opljačkanog novca.

Glas glasova. Glasniji od glasa.

Glas koji se mora uskoro čuti. Ili nas neće biti.