Kiša...

Trebinje ima najviše sunčanih dana u svim državicama. Ali zato kada pada kiša, onda pada kako nigdje drugo ne pada. Pada iz crnih oblaka koji se navuku nad glavama a čudnovatim putevima naplate za sve one dane Sunca izbija i iz zemlje. Obično je prati jak vjetar s jednom jedinom namjerom - da razbuca kišobran kada tvrdoglavo nećete da mu ga prepustite već čvrsto držite u ruci kao da je zlatan.

Izaći iz kuće je avantura.

Sjedim, gledam TV, svjedok sam moguće krupne promjene na srpskoj psovačkoj i fašističkoj desnici. Iza krupne sjenke Vojislava Šešelja i Boška Obradovića počinje da viri Miša Vasić, novi junak ružičaste i srećne televizije. Od doktora opštenarodne odbrane je posudio galamu, nacionalizam, bahatost i bezobrazluk, od Boškića fašizam i mržnju.

Taman po mjeri voditelja jutarnjih programa i vodeće stranke.

Kiša ne staje.

Ova kiša je poruka da je vrijeme da se ide kući, da vidim kako je Beograd osvijetljen za 29. novembar, jedan Božić, jednu novu godinu, drugi Božić, drugu novu godinu, za Svetog Trifuna koji se sada zove Valentinovo, 8. mart i prvi april. Tada će kalif Goran Vesić početi da sadi cvijeće i popravlja fasade.

Onda će i izbori.

Na kojima ona opozicija koja misli da je prava neće učestovati. Da malo parafraziram misao fudbalskog fiolozofa Garija Linekera "Izbori su igra koju igraju svi ali na kraju uvijek pobijedi Vučić".

So far, Gary.