Željko...

Ne znam Željka Komšića. Jednom davno smo sjedili sat-dva u društvu u kafani mojih prijatelja kada je bio ambasador BiH u Beogradu. Klasičan čaršijski prodavač magle  - prvo mi je palo na pamet.

Majstor lake konverzacije, prvokategornik šuplje priče u kojoj se ne kaže ništa. Zapazio sam i to da pije neprilično piće uz jelo koje je posluženo.

Kasnije su mi ljudi iz ambasade pričali da svakog petka ujutro sjedne u službeni auto i ode u Sarajevo. Vrati se u ponedjeljak poslije podne. Pola nedjelje provede kao Njegova Ekselencija u Beogradu, drugu polovinu se jarani po Sarajevu.

Šta ćeš-Srce vuče, nije mu lako odoliti iako državni propisi nalažu da ambasador ne smije napuštati zemlju u kojoj je akreditovan osim ako ga ministar ne pozove na konsultovanje ili ne ide na prethodno odobreni godišnji odmor.

Komšić tada baš i nije hajao za propise i državu čiji je ambasador. Poslije je osam godina bio predsjednik te iste države u ime naroda koji ga ne priznaje kao svog predstavnika. Onda se malo odmarao na skupštinskim jaslama.

Od prošle godine ponovo zastupa Hrvate u Predsjedništvu BiH iako su ga sve opštine s hrvatskom većinom proglasile nepoželjnom osobom.

Ja i dalje ne znam Željka Komšića.

Prošle godine sam napisao da nije logično da bude član Predsjedništva jer će kad-tad pokucati đavo na vrata i tražiti od Željka da vrati uslugu. Nikada više psovki i uvreda nije stiglo u moj inboks. Kako mogu tako, šta ja mislim, što se četnik petlja u našeg Željka, raju i ljiljana.

Ne znam čine je Željko naljutio Sarajlije.

Od čovjeka koji uz ribu pije pivo svašta možete očekivati.