Tako vam je to s velikim i malim. Velike zemlje se ponašaju kao najobičnije ulične barabe, siledžije i kabadahije. Ništa ne pitaju, uzmu šta hoće, podijele šamare, čvrge, ne haju kakvu štetu prave. Može im se.

evropa.jpg

Male zemlje da bi opstale moraju da se ponašaju kao vješte službenice najstarijeg zanata na svijetu. Uvijaju se, trepću okicama, otkriju bujne grudi bez plastike, glume orgazam i kada ih siluju. Često im ne plate, ponekad i naplate.

Evropska unija je brak na silu između Francuske i Njemačke. Nisu jedini u toj zajednici ali se o svemu pitaju. Ravnopravni su s drugima ali samo u snovima Estonije, Letonije, Kipra, Luksemburga...

I Velika Britanija je čekala od 1961. do 1972. da joj Francuska i Njemačka otvore vrata tadašnje EEZ. Mudar državnik je bio Šarl de Gol, nije htio Engleze jer je znao da s njima u paketu ulaze i Amerikanci.

Evropska Unija je pijana harlovina koja se zapije u makedonskoj krčmi, natjera domaćina da se skine go, otme mu porodično blago, žvrlja po porodičnim slikama, nacrta babama brkove, dedama rogove i obeća da će sve to popraviti ako se domaćin popravi, uzme novo ime, zaboravi na pretke i tradiciju. Porazbija čaše i tanjire, jos traži da mu muzika svira na uvce dok razbija. Ode, ne plati račun.

Kada se otrijezni, počne da razbija snove. Gdje odoše čaše i tanjiri, mogu i snovi.

Snovi nisu život.

Snovi su za male da bi veliki imali s čim da se igraju.