Navika...

Navika je kao sjenka.

Stalno je uz tebe, čak i kada nema Sunca. Navika kao sidro, drži čovjeka da ne odluta.

Navika je ono što radiš i rutinski, po automatizmu, i ne znate da ste nešto uzradili. Navika je urasla u vas, nekada uradi nešto sam.

Nema ljudskog stvora da nema naviku.

Nekada je ljudi nisu si svjesni. Ja sam godinama išao na posao desnom stranom Ulice 27. marta i tek kod Vidin kapije prelazio u Hilandarsku. Logično bi bilo da sam išao drugom stranom. Suštinski je bliže, ne prelazim dva puta ulicu. Navike ne priznaju logiku. Da su logične ne bi se primijećivale.

Raznih navika ima. Dobrih i loših. Čudnim i smiješnih. Ima starih navika. Moja majka je kada god bismo moj brat i ja pošli na fakultet da polažemo ispit posipala malo vode za nama. Valjda da lakše prođemo. Koliko god smo joj govorili da to ne radi, radila je.

Neke navike su nesvjesne radnje. Ljudi čačkaju nos, stalno popravljaju kravatu koja savršeno stoji, gledaju na sat iako ne žure, skidaju zamišljenu prašinu s odjeće. Jedna djevojka s kojom se se zabavljao je stalno potezala suknjicu nadolje mada je to bilo nemoguća misija jer je nosila najmanji minjak na svijetu. Moja majka je imala naviku da odnese pepeljaru sa stola čim se u njoj pojavi jedna opušak i da je nikada ne vrati. Moj otac me navikao kada sam bio dijete da mu glancam uvijek besprijekorno čiste cipele. Ostala mi navika, ne bih izašao na ulici ako u blistavim cipelama ne vidim svoj odraz.

Čovjek obično primijeti i zna svoje dobre navike, loše nekako ne uočava. Dobre navike ga vode da nikada ne zakasni gdje kod je pošao, da pomogne drugom, kaže lijepu riječ, pruži ruku. Dobre navike se često pobrkaju s dobrim vaspitanjem. One to u sustini jesu ali su i nešto više. Izlaze iz opštih konvencija dobrog i lijepog ponašanja ali ih nadograde, postanu više univerzalnije.     

Loše navike su kao prikrivena bolest, teško se ustanovljavaju, mada po nekim simptomima slute na to. Obično se uoče tek kada metastaziraju. Ni tada nije kasno za liječenje ali terapija je bolna, moguće tragična. Nekada se teše osloboditi ružnih navika nego ostaviti cigarete ili kokain. Nikotim i kokain su u venama, navike su u glavi i duši, zato duže ostaju, teško se miču.

 Ja od juna prošle godine imam naviku da svaki dan napišem objavu na FB. Ispočetka mi je bilo zabavno. Mentalna gimnastika, da ne zaglupim. Onda ta navika postane takmičenje sa samim sobom, ispitivanje sopstvenioh granica. Sada polako prelazi na mračnu stranu jer u njoj primijećujem natruhe opsesivnosti.

Ko zna kako će se ova moja jutarnja navika završtiti. Ili će ona pobijediti mene ili ja nju. Izgledi su podjednaki. Za sada!