Zora je čudnovata pojava.
Zavisi s koje je strane dočekujete. Ako joj idete u susret drugačija je u svako doba godine. Ljeti dođe brzo, tek što se se malo opustili u nekoj bašti, napokon doveli i muziku za svoj sto, poručili dvije-tri pjesme, eto je a noć nije bi počela. Zimi je malo tužnija priča. Zimi zoru čekate satima. Dva puta pođete kući, društvo u kafani vas zadrži, pa prođe jos neki sati i tek tada stigne zora. I nikada nije kao ona ljetna.
Zimska stigne siva, sumorna, kao da vas podsjeća na izgubljenu noć i proćerdane sate. Ljetnja je uzbudljivija, obasja vas toplotom, digne na noge. Ako već morate da dangubite noći u kafani i bančite, radite to ljeti. Kraće traje i ljepše je!
Zora ne valja ako vas probudi, ako ustanete s njom. Ja sam po njoj dobio ime ali nikako ne volim da me ujutro posjeti. Ako je već ne čekam, bolje da je zaobiđem, da se probudim kada donese dan pa prođe jos neki sat tek da se dan utvrdi, da slučajno ne ode negdje drugo.
Naučnici uvijek pomalo pokvare stvari, ukradu romantiku, otkone svaku tajanstvenost. Oni kažu da je zora zapravo sumrak, jedan od dva koja postoje u danu. Jedan donese dan, drugi ga odnese. Po njihovom zora ne postoji. Po njima bi Safet trebalo da pjeva "Da zna sumrak koju ljubim ja", Neda - "Sumrak je svanuo", da ne govorim o ovom novom kafanskom hitu bez koje ne može nijedna duža zabava. Zamliste - "Puče sumrak!".
Svakakvih sam se zora nagledao po svim gradovima bivše domovine. Pa Evropa, Amerika, Azija...jedino nisam u Australiji. Tamo imam dobru prijateljicu Miru. Ona tvrdi da i tamo zora stiže na isti način. Miri vjerujem, ozbiljna žena, ima unučad, bavi se nekom naukom koja ne razumijem, da li biohemijom ili fizičkom hemijom, ne znam tačno. Ali vjerujem joj. Ne samo što je rođena, na isti dan kao Josip Broz,već zato što znam da me ne bi slagala.
Jedino sam u Africi na polutaru doživio da zore nema. Nema sumraka ni ujutro ni uveče .U Gabonu sam izišao iz aviona po mrklom kraku u 6 i 20 ujutro i dok sam došao do zgrade sunce je u 6 i 30 zauzelo položaj u zenitu. Istog dana sjedim kod prijatelja na terasi kuće kraj okeana. Filmski prizor. Duga plaža, palma, more a odjednom crvena kugla na horizontu upadne u more. Pogledam na sat 6.30.
Da je zora sumrak, o čemu bi pjevali pjesnici, šta bi slikali slikari, koje razigrane note bi komponovali muzičari. I čemu bi se nadali bolni koja jedva čekaju zoru. U nauku imam puno povjerenje, ali je kod zore nešto omanula. Hoće to i naučnicima da se desi. Možda se jedne vesele zore nekom od njim smrklo pred okii cima koje se sklapaju pa je pomislio da pada mrak i pogrešno utvrdio sumrak. Što da ne, ne bi im bilo da prvi put pogriješe. Tvrdili su oni i da je Zemlja ravna ploča s koje može da se padne.
