Vrijeme stvarno leti. Stvari se stvarno mijenjaju. Godine stvarno čine svoje. Godine prolete, vrijeme odnese neke važne stvari, promijeni unutrašnje biće odnosa, preokrene smisao nekih značajnih riječi čiji nekadašnji zvon tiho odjekuje samo u kutovima sjećanja, kao dio nevine i naivne mladosti koje su surovost života i siva realnost nemilosrdno potrošili.

ljubav.jpg

U moje prve dvije tinejdžerske godine kada su počele da me interesuje djevojčice riječ simpatija je bila prva iskra koja nagovještava plamem razvtilanih dječačkih osjećanja. U mom srcu iskrice simpatija stalno su bljeskale. Jedna Bisa, druga Bisa,j edna Bibica, jedna Bobica, jedna Vanja, jedna Irena...pa beogradski prvi dani -Gaga, Dragana, jedna Ljilja, druga Ljilja... Kako je važna bila ta riječ simpatija. Bez nje ne bih znao u koga da se zaljubim.

U današnjem govoru ne znači isto. Danas si simpatizer stranke ili kluba. Pretvorila se u ironiju, progutala sama sebe, obesmislila. Vratite simpatiji pravi značaj koji se zagubio kao što se netragom zagubila bajkovita izmaglica romantike koja je kao sjenka pratila simpatiju. Nema više igranki. Važnog mjesta odrastanja. Moj školski drug, danas poznati slikar Zoran Nastić i ja na prve igranke išli smo u prvom razredu gimnazije u čuveni Gradski podrum u Domu sindikata, ulaz iz Moše Pijade.

Nedjeljom poslije podne, matine za mlade. Pjeva vojnik Vice Vukov, svaki peti ples drugarice biraju. Divota za dva slatka dječaka, nikada neizabrani. Iste godine dođem kod svog dede Save u Sarajevo, već sam veteran igranki. Moj drug Nećko Imamović, učenik srednje muzičke škole me povede na Vratnik na igranku. Svira njegov bend. Ja tih godina izgledam baš blaze, dandy look. Svileni šal oko vrata, cvijet u zapućku smeđe pepito sakoa, manžetne na panatonama boje meda, kosa duga. Na Vratniku te odmah definišu - mora da si stranac ili derpe. Pošto govorim s-h bez akcenta, automatski sam se kvalifikovao za drugo određenje. Pa igranke na morskim terasama i baštama.

Ivo Robić u opatijskom Kvarneru,(opet) Nećko i Čobi u dubrovačkom Splendidu, Duka i Čavke u mojoj gimnaziji, Siluete u Domu omladine, Zlatni dečaci u Molerovoj....Čudo jedno koliko se ljubavi rodilo u samo dva koraka naprijed, jedan nazad plesovima.

Nema više spomenara, čuvara tajni iz mladosti, zapisa o sebi i drugima. Ne treba ti više poezija da osvojaš djevojke, djevojčica više ne skupljaju salvete, dječaci etikete od šibica... Mora da ovo lamentiranje zbog kiše. Kiša probudi nostalgiju. Nostalgija zamagli oči, probudi sjećanja. Onda se vrati Sunce ,izbistri oči i vrati te u danas. Tako je bolje.