Bunar je veoma korisna stvar.

U bunaru je voda. Bez vode nema života.

Bunar.jpg

Ima više naziva, suština je ista. Zdenac, hladenac, studenac... Na jednom od tih kamenih studenaca sjedila je ona poznata Mara, ali to je narodna pjesma s tužnim krajem. 

Bunar je obično rupa s vodom.

Zgodan je i kao metafora. Kada sam bio dijete, vješte sarajevske posjetioce tuđih džepova zvali su bunardžijama dok ne bi i sami pali u bunar. Ako su bili mladodobni i povratnici bilo bi pravac akademija sivi dom Stolac, stariji bi odlazili u banjska stacionare Foča ili Zenica.

Moj drug Mirko Korolija koji je sebe zvao Big Majk je bio čovjek koji je bušio bunare. Bio je jedan od onih neponovljivih beogradskih mangupa, lakorječivih, visprenih, beskrajno šarmatnih kozera kojeg niste mogli da ne volite. Završio je geologiju, zaposlio se, postao direktor i onda shvatio da je u bunarima ogromna zarada. Sredinom osamdesetih kupio je nekoliko garnitura za bušenje, počeo biznis koji je donosio nekoliko stotine hiljada maraka godišnje. Nalazio je vodu tamo gdje niko druge nije, kopao obično između šezdeset i osamdeset metara ispod zemlje. Nekoliko puta sam išao s njim po selima oko Svilajnca ili Užica. Imao je neka čudnovate sprave,racunao koordinate i nepogrešivo nalazio vodu. Bušio je nekoliko dana, postavio cijevi u rupu, pustio potapajuću pumpu i eto vode u domaćinstvu kao da je stigla iz gradskog vodovoda.

Sjedimo jednom u selu kraj Svilajnca u kojem žive Vlasi. Kod njih je običaj da se žene čim uđu u tinejdžerske godine. Domaćin mojih godina ima unuku jednakih godina kao moja starija kćerka. Pitam Mirka koliko ćemo ostati tu, kaže tri dana. Mogao bih da izbušim za dan, ali ko bi platio dvadeset hiljada maraka za dan posla.

Ne znam koliko je Big Majk izbušio bunare. Znam da je stalno i sam bio u jednom. Koliko god je znao da pronađe vodu i zaradi novac još više nije imao sreće po kockarnicama. Volio je sve što je vezano za kocku. I volio je da pije. Smrtonosna kombinacija za brzo gubljenje para. Jednom me je u Londonu ubijedio da se kladimo na konja neobičnog imena jer je sanjao da će biti prvi. Konj je pao na prvoj prepreci a mi smo bacili nekoliko stotina funti u water well. Posljednjih desetak godina svog burnog života proveo je na Korčuli. Kolale su priče da je prestao da kopa bunare ali da je počeo kladionice da baca u bunar. Napokon je našao sistem dobijanja. Legenda kaže da je kupio dva broda od kojih je jedna slupao na prvoj vožnji, drugi bio usidren jer ga nikada nije koristio. Na sahrani su mu pjevale tri korčulanske klape. Došli sami da se pozdrave s čovjekom koji je pored toga što je znao sve o bunarima znao dosta i o pravljenju dobrog rasploženjama u kafana i konobama Korčule.

Kada je bunar zdenac onda je u njemu loši novinari obično vide mudrost i kliše o vodi mudrosti iz zdenca. Nikada nisam vidio zdenac mudrosti, ali jesam zdenac hedonizma. Moj stariji kolega Enes Čengić zvani Beg bio je decenijama jedna od središnjih tačaka kulturnog života Zagreba. Ono što je Ekerman bio Geteu, Beg je bio Krleži. Afirmisao je hlebinske naivce, osnovao manifestaciju Podravinska brazda, napisao sjajne monografije o Ćopiću, Krklecu, slikarima... Uz sve to bio je neobično vješt poslovni čovjek. Pare su same ulazile u njegovo predivno zdanje na Pantovčaku. Bio je hedonista u najljepšem smislu te riječi.Obožavao sam da sjedim s njim,on s mnom. Sve je kod njega bilo posebno. U velikom dvorištu svoje vile iskopao je zdenac-studenac za čiji je nadzemni dio od kamena nacrt napravio njegov prijatelj akademik Dušan Džamonja. Zdenac je imao samo jednu funkciju, da se u njemu hladi vino jer Beg bije vjerovao u frižidere i kulere. Pio je isključivo brišku rebulu, zlaćani nektar iz slovenačke Toskane, Goriških brda. Ako bi u bunaru bilo manje od pedeset flaša palila bi se alarmna zvona.

Za razliku od mog dobrog Big Majka, Beg nikada nije upao u bunar. Valjda zato što je stalno pio iz zdenca mudrosti.