Bunt je probuđeni ponos.

Bunt je potreba.

Bunt je odgovor na nepravdu.

Protest.jpg

Bunt je dokaz ljudskosti. Bez bunta bi svijetom vladali tirani, društvom upravljali satrapi, ulicama gospodarali siledžije i kabadhije. U domove bi vam upadali lopovi, iz autombiila bi vas izbacivali kriminalci. Ovaj svijet i onako nije uređen po pravdi, bez bunta pošten čovjek bi bio parija, skrajnut u ćošak zbivanja, uplašen i prognan.

Bunt je u svakom čovjeku, u njegovom prirodi, u duši koja neće da se povinuje sili, srcu koje ubrzano kuca na zlo i nevolju. Bunt može da pokrene milione, premjesti planine sruši brda.Bunt je oslobođena energija,moćna i uzbudlljiva, jaka i pametna. Bunt je brana civilizacije.

Čovjek svoj bunt, kao snagu u sebi, godinama uči kako, gdje i kada da upotrebi. Kao dijete buni se, prima nevoljno neke odluke, nesvjesno iz njega izlazi bunt kojim se brani od onoga šta ne voli. Ne često to i ne bude istinski bunt, već dječije durenje, neshvatanje šta je važno sta ne, kada treba pustiti glas i dići stegnutu pest a kada ne.

Bunt eksplodira kod mladih ljudi. Ja i generacija kojoj pripadam, kao i generacije prije mene, sam bio hodajuća revolucija.. Zbog svega sam se bunio. Možda se moja mladost srećno uklopila s najvećim društvenim promjenama u posljednjih dvije stotine godina jer su šezdesete bile vrijeme preokreta, preispitivanja, rušenja tabua, brisanja granica. Padala su kao jesenje lišće na košavi jedna za drugom predrasude, sulude zabrane, prastare neoprihvatljive konvencije, razlike među ljiudima zbog boje kože, nacije, vjere, izgleda, polne orijentacije. Baš je bilo uzbudljivo i dramatično lijepo biti mlad tih srećnih godina, svih tih vrelih ljeta bezobalne ljubavi, šarenih boja i narastajućih nada, vrijeme građenja ne rušenja, spajanja ne razdvajanja. U pravu je onaj stari cinik po imenu Vinston Čerčil kada kaže da ako čovjek u mladosti nije ljevičar i revolucionar time pokazuje da nema srce. NIje zalud dobio Nobelovu nagradu za književnost, jer je za mir nije mogao dobiti. Učestovao je bar u jednom od nekoliko dokazanih genocida koje su njegovi zemljaci napravili.

S godinama čovjek pogodi i drugi dio ove Čerčilove rečenice jer on tvrdi da ako čovjek ostane ljevičar i poslije četrdeset pokazuje da nema ni mozak. Iskustvo, obaveze,porodica, posao, ambicije...sve to pomalo guši mladalački zanos bunta, kanališe ga u praktične svrhe. Čovjek nauči da koristi svoj bunt, da ga ne razbacaju jer se najjači otrovi čuvaju u najmanjim flašicama. Čuva preostali bunt za prave stvari, ne troši ga bezglavo na svaku sitinicu jer ga tako obezvrijeđuje, smanjuje važnost.

Plašim se da sada živimo u vremenu kada su mladi ljudi zagubli taj gen bunta. Pojavi se ponekadan, zaiskri pa nestane. Nema sinergije bunta i empatije. Obeshrabre me saznanja iz ispitivanja da su danas mladi većinom desnog usmjerenja, da su im svetonazori ograničeni prije svega nacijom, vjerom i ličnoj koristi.

Nema velikih ideja, pokreta i ciljeva.. Ako danas nemaju srce revolucije, znači li to da neće imati ni mozak odgovornosti kada preuzmu državu i društvo?