Igra...

Sve je igra. Igra (razbi)briga. Posebno život.

Život je satkan od malih i velikig igri, od tananog plesa na vrhu igle do banalnih i grubih igara u kojima se gubi život, čast, poštenje. Razne igre prate ljude. Od prve zvečke, plišanih kuca i maca, barbika i kenova, čovjek ne jezi se, domina, karata, kompjutera, tableta, telefona. Igra se u kući, igra se na ulici, u obdaništu i školi. Kroz prve dječije igre nesvjesno uči igre koje će igrati kada odraste, zarameni, zadjevojči se, kada počnu suptilnije igre za koje treba izbrusiiti vještinu. Vještina znači opstanak i uspjeh.

Kao dijete svakakih sam igara igrao koje danas djeca više ne igraju. Svako vrijeme donese svoje, svakoj generaciji neke prethodne igre služe samo za podsmijeh. Neke su vječite, nikada se ne umore do igre s djecom. Od nekih nastane veliki biznis, silne milijarde se okreću oko lijeve i desne noge, spretnosti da se lopta ubaci u koš, prebaci preko mreže. Moje dječije igre bile su kolektivne, nisi mogao da se igraš ako oko tebe nema druge djece. To su igre koje okupljaju, zbližavaju, uče da je pobjeda timska ali može da zavisi od pojedinca.

Svašta sam igrao. Klisa, između dvije vatre, eberečke-ebertute, klikera, zuce rvanja, ćize-blize, ture-jazije, pismo-glava,remi, poker, šnaps, kanasta, crne mace. Sve s loptom - fudbal, rukomet, košarka, odbojka. I sve sam volio, jedva čekao da izađem na ulicu. Jednom sam, a nisam više bio mlad i naivan, platio danak žudnji za igrom s loptom.

Jedno ljeto sam proveo u Oksfordu.

U subotu me pozove prijatelj Toni Midlton, pita da li bi bio u njegovoj kriket ekipi. Hoću, kažem bezglavo. Imaš li bijele patike, pita on. Imam. Bijele pantalone, imam. Bijelu košulju. Imam. Bijeli pulover. Nemam. Nema veze donijeću ti ja. Pokupi me, dođemo na fudbalski teren. Svi u bijelom kao da je Vimbldon. Toni me odvede do kraja terena u ćošak. Da mi kratko i jasno uputstvo. Ako kojim slučajem loptica dođe do tebe dobaci je prvom našem igraču. Koliko vidim, sva je igra na supotnom kraju. Pitam Tonija do kada traje meč, odgovor me sledi. Počinjemo u deset, pauza za ručak je u dva.

Stojim kao zevzek, oko mene ništa se ne dešava. Na petnaestak metara na obje strane od mene igrači mog tima pažljivo gledaju šta se dešava negdje u daljini. Udari vrućina, skinem pulover, eto ti sudije. Gospodine dragi, ovo je kriket, nije piknik, obucite pulover. Poslije dva sata sjednem, eto ti ga opet. Znam,kažem mu, nije piknik, ovo je kriket. Yes,sir, on će meni. Igra je prekinuta u sumrak s zakazanim nastavkom u nedjelju. Nikada se više u životu nisam umorio od igre u kojoj sam samo stajao.

Pa i ta do sada od igre me nečemu naučila. Strpljenju i istini da je ponekad statiranje važan dio igre. Šta da je loptica došla do mene nekim volšebnim putem. Nema velikih i malih uloga, samo malih i velikih glumaca. Igre koje čovjek igra u godinama i decenjama života nikada ne prestaju. U srži su kao dječije. To je veliko i stalno nadmetanje u kojima nikada nema jednom zauvijek datih pobjednika. Jedna pobjeda je samo uvod u još težu utakmicu, jedan poraz ne znači ništa, čovjek ga ne smije prihvatiti tragično. Stisneš zube, obrišeš prašinu u koju si pao i nastaviš da se igraš do pobjede. Nekome igre idu od ruke, rade sve lagano, bez vidljivog napora,n eko se muči ali nekako stigne do cilja.

Život bez igri bio bi pust i sumoran.

Ili možda ne bi?