Đilkoš je riječ koju sam uvijek volio. Čovjeku su puna usta kada je izgovara. Savršen je opis ličnosti kojoj je upućena.

Pametni muskarac.jpg

Đilkoš je posebna vrsta čovjeka.

Zna malo, ubijeđen je da je enciklopedijski obrazovan, krležijanski erudita i narodni sveznadar.

Ne plaši se svog neznanja, s ponosom ga nosi, nameće drugim ljudima, postavlja se kao arbitar u svakom mogućem sporu koju vodi samo za kafanskim stolom.

O svemu je načuo, ništa nije naučio.

Ponešto je pročitao. Tek toliko da bude uvjeren da bi on mogao bolje od toga da ima vremena koje redovno gubi u ispraznim naklapanjima. Ponekad poneko od njih napiše vođen nerazumnim porivom skribomanije knjižicu, pa onda još jednu i još jednu...ne može da se zaustavi u svom pohodu skrnavljenja slova, riječi i pojmova koje slaže mehanički kao što mala djeca slažu lego kocke tek da ih slože a ne da nešto od njih naprave.

Završe neke škole poslije silnih muka. Odmah zaborave šta su učili. Ne daj Bože da vam oni prave biznis plan, brane na sudu ili podučavaju djecu.

Ima ih na selu i u gradu ali njihovo carstvo su manji gradovi u kojima se nametnu, umisle da su važni za život grada, da bez njih bi sve stalo. Iz daljine se prepoznaju i čuju jer misle da jačina decibela koju proizvode logoreičnim istupima pojačava tananu argumentaciju kojom brane svoje nebulozne stavove i iskrivljene činjenice. Mlataraju rukama, ne daju nikome da progovori. Zamlaćuje sve oko sebe sopstvenim dostignućima kojih nema nigdje osim u njihovim snovima i pogrešnoj slici koju šire oko sebe. Pamte samo loše stvari o ljudima, dobro i lijepo zaborave. Nema čovjeka o kojem imaju pozitivno mišljenje, ogovaraju svakoga.

Nemaju hrabrosti da čovjeku kažu u lice šta misle, jedva čekaju da neko ode da počnu da pletu svoju žalobnu mrežu zavisti i zla. Po pravilu su škrti, vode računa o svome, tuđe bi raskućili. Ljudi ih ne vole ali ih se pomalo plaše jer su podli i pokvareni, lako izmisle neku gadost i puste je u opticaj. Laž u malom mjestu obiđe sve brzinom svjetlosti, dovede prozvanog u neprijatnu situaciju da se brani i objašnjava.

Imaju teflonski obraz, ništa se na njega ne lijepi. Ne obaziru se na istinu, pošto cijeli život provode u izmaglicama laži i samoobmanjivanja. Kada umru ljudi ih odmah zaborave, kao ružan i nemio događaj, kao sopstvenu grešku zbog koje im je život znao biti malo gorčiji.

Baš ne volim đilkoše.