Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci postaju sve dalji jedni drugim. Polako ali sigurno razdvaja ih nekada zajednički jezik. Četiri jezika, četiri tumačenja. U teatru regionalnog apsurda i kvadratu gluposti svako završi u svom ćošku. U sredini ostane bjelina nastala pošto niko neće da ostane na čistini, svi se razbježali iz prostora razuma, svako svome.
Koliko potpisnika toliko i različitih pogleda na dokument koji treba da predstavlja konačan dogovor kojim se privremeno liječi bar jedna bolest u pandemiji svih mogućih političkih zaraza, virusa i bakterija. Trojica gospodara i ključara dražave zvane BiH poslije deset mjeseci od izbora napokon dozvole da se napravi Savjet ministara. Sazidan na trulim kompromisima, lažnim obećanjima i olako prodanim principima izazove čudnovate reakcije.
Tri jezika, tri čitanja. Dodik zadovoljan, Srbi nisu. Izetbegović zadovoljan, Bošnjaci nisu. Hrvati zadovoljni, Komšić nije. Izgubila se mogućnost da ovaj neuki prodavač providnih jalijaških štosova punih šesnaest godina vodi državu koja je to sve manje.
Kraljica Balkana i glupih izjava KGK, čiji je mentalni sklop ozbiljno narušen nedostatkom jogurta u sivom i sumornim djetinjistvu kada čak nije smjela reći da je Hrvatica, s tugom u srcu iza bujnog poprsja i bolom u duši prošapće da joj je žao što nije uzela pušku u ruke.
U prevodu s hrvatskom na srpski zagubi se se smisao, beogradski tabloidi objave da je joj je žao što nije ubijala Srbe. S suzom u oku Aleksandra Vučić podsjeti nas Srbe da je zbog naše nepažnje otišla Crna Gora. Njegov šef kabineta kaže da je to samo privremeno. Čim se dozovu pameti i ponovo počnu da misle i govore na srpskom dva oka u glavi će se spojiti.
Proklet je taj nekada zajednički jezik. Kada mu istekne ovaj mandat, a tek slijedi novi, Milo Đukanović će provesti više godina na apsolutnoj vlasti u Crnoj Gori nego Josip Broz u Jugoslaviji. Njegov nekadašnji prijatelj, samozvani predsjednik svijeta Vuk Jeremić kaže da pod Milom Srbi u Montenegru žive gore nego pod Turcima.
Srbija baš nema sreće s Vukovima u politici, Milo s prijateljima, Srbi s Milom.
U prevodu haške presude na hrvatskom i 'bosanskom' masakr u Srebrenici je genocid, na srpskom strašan zločin. Na hrvatskom "Za dom spremni" je stari domovinski pozdrav, na 'bosanskom' i srpskom povampirenje ustaštva.
U Hrvatskoj Tompson se čita kao domoljub, u Srbiji ustaša. U Beogradu Bora Čorba na srpskom znači rodoljub, u Zagrebu na hrvatskom četnik.
Nije ni čudo što se onaj bezumnik popišao na vječnu vatru. U prevodu na njegov jezik idiota tamo piše da je to guma koja gori. Protiv požara je dozvoljeno boriti se svim tekućinama.
