Kajanje...

Kajanje je unutarnji krik probuđenog razuma. Pročišćenje opoganjene duše. Kajanje počne nemirom i preispitivanjem, završi jedinstvenim amalgamom pomiješanih emocija - priznanjem sopstvene greške, stidom i oslobađanjem od tereta krivice.

Kajanje je plod ljudskog morala i etike.

Kajanje je dokaz poštenja i karaktera.

Ljudi koji se ne kaju, koji ne mogu da osjete gorčinu svoje greške nikada neće upoznati i doživjeti u punoj mjeri blagodet nečijeg oprosta.

Kajanje je fino ispletena tanka nit koja dijeli poštene i nepoštene, ljude s integritetom od moralnih fukara. Kajanje je bol koju čovjek mora istrpjeti da bi se pročistio, oslobodio dušu demona, skinuo lance teške robije i užasne osudu koje je sam sebi odredio. Kajanje je odgovornost za greške, priznanje krivice. Najpoznatija teoretičarka zla Hana Arent piše da krivica ima ontološku dimenziju jer se ljudi rađaju s usađenim genom krivice pragrijeha Adama i Eve iako nismo ničim doprinijeli tome. Taj osjećaj krivice, to osmo čulo sakriveno je u dubinama nedostupne podsvijesti.

Kajanje je unutrašnji čin. Ne treba mu publika i javnost. Ono je obračun čovjeka s svojim lošim djelima, ružnim riječima, uvredama, prljavim rabotama, prekršenim etičkom i moralnim principima. Kajanje ima svoju dinamiku, svoj početak i kraj. Kajanje je iskreni razgovor s samim dobom, unutarnji dijalog koji vodi katarzi. Najteže je oprostiti samom sebi.

Kajanje je proces koji se često zloputrebljava. Nema dana da u javnosti ili u sredini koja vas okružuje ne čujete da se neko kaje zbog učinienjog. Takva kajanja su obično samo prazne fraze, zaludna obećanja, raznobojni baloni koji puknu čim nalete na trnje stvarnog preispitivanja. Kajanje zahtjeva samoću i mir.

Nekada iskreno kajanje u javnosti dobije simbolički značaj, ukaže u samo jednom fragmentu zamrznute slike dubinu zločina i veličinu onoga koji se kaje. Slika njemačkog kancelara Vili Branta koji kleči pred spomenikom žrtvama fašizma u Varšavi nadrasla je taj događaj, postala svetionik istorije.

Vili Brant je bio čovjek koji se borio protiv fašizma ali je u duši nosio krivicu naroda kojem pripada. Njegovo kajanje je bilo suštinsko i prijeko potrebno javno. U svakom djeliću njegovog lica, u očima i sklopljenim rukama ogledalo se iskrena žaljenje i bol zbog pošasti kojem je podlegao narod kojem pripada. Njegova molba za oprost je izronila iz velične iskrenog kajanja i spremnost da na sebe preuzme krivicu. Samo ljudi veliki kao hrastovi su spremni javno a da to ne bude puka manifestacija ogoliti dušu, preuzeti na sebe krivicu i pognuti glavu.

Takve ljude istorija pamti.

Oni nisu iz one šake jada kojima analitičari procijenjuju da li će im iznuđeno i lažno kajanje donijeti ili odnijeti koji procenat glasova na izborima.