Sentimentalnost su uvijek orošene oči.
Sentimentalnost je treptaj duše.
Sentimentalnost je emocija blagog srca.
Sentimentalnost budi maštu, otvara ladice prošlosti, šeta vas po peronima uspomena, ne da vam da zaboravite ljepe stvari koje se nisu možda nisu dogodile jer su ostale samo želja. Sentimentalnost je svugdje oko vas. Probudi se na dodir proljeća, miris zime, s prvim tonovima nek pjesme. Ona je u stihovima i romanima,u fotografijama i kućnim brojevima, prozorima i škurama, u prvim kapima teške novembarske kiše, u vjetru, palom lišću.
Sentimentalnost probude radost i tuga, smrt i život, dolasci i odlasci, tišina i buka, svijetlo i tama, plač i smijeh. Sentimentalnost ne treba dugo prizivati. Privuče je svaka magnet osjećanja, svaki vapaj za pomoć i razdragan poziv za druženje.
Sentimentalnost ne traži kao nostalgija da ispunite svoje životne strane, napunite sopstvene spomenare, proživite milo i drago, pronađete i izgubite ljubav, prođete kroz tunele nesreće i polja sreće. Nostalgija traži da proživite da biste se mogli sjećati. Sentimentalnost je drugačija. Ona budi u vama i ono što niste doživjeli. Potakne maštu, kresne iskricu čežnje, poigra svoju metafizičku igricu, otpleše krabuljni ples između realnosti i snova, mogućeg i nemogućeg, stvarnog i onostranog.
Sentimentalnosti nisu potrebne godine i saznanja, čulne senzacije, puteni dodiri, poljupci, milovanje, isprepletana tijela. Sentimentalnost je vječita lutalica i beskućnik koji se nastani u svakoj srodnoj duši, čak i dječijoj. Ostane do kraja, nikada ne napusti svoje utočište.
Nisu svi ljudi sentimentalni, naprotiv. Mnogi u tome vide slabost, zaludno gubljenje vremena, olako trošenje suza i osjećanja. Smiješno im kada se mekana duša rastopi na taktove lagane pjesme, repliku iz filma, kada joj se oči susretnu s očima od kojih prožimaju žmarci. Racionalni ljudi odbacuju sentimentalnost, ne zato što su emotivno škrti i neosjetljivi. Oni u sentimentalnosti vide samo njenu iracionalnu stranu, nešto što usporava čovjeka. Ne vole ta razbacana osjećanja na stvari koja lebde na oblacima ljudskih fantazija, koje su plod izmaštane ljubavi.
U meni ima više nostalgije nego sentimentalnosti. Možda zato što nostalgiju mogu da kontrolišem. Kada zatvorim oči, sjećam se lijepih stvari, ružnim ne dam da uđu. Sentimentalnost se opire kontroli. Dođe sama, nepozvana, zavrti ringišpil emocija, zamuti vam razum, ne znate da li se nešto desilo ili ste to sanjali. U posljednje vrijeme sentimentalnost mi potaknu mala djeca. Valjda me njihov razdragani smijeh vraća intuitvno u vrijeme bezbrižnosti. Čovjeku u godinama potrebno je malo dječije naivnosti i nevinosti.
