Selo Zagora

Zagora je selo (ili Donje Selo) u istoimenom području. Pruža se prisojem od Unkovića lokve kod Ostanih dola do Ćukove grede. Udaljeno je 19 kilometara od Trebinja.

U Zagori ima mnoštvo dolova pogodnih za obradu, koji se uglavnom nalaze ispod sela.

Iznad kuća Rupića i Anđića bili su vinogradi i to se mjesto i danas po tim vinogradima naziva Vinogradine. Porodice iz Zagore imaju zemlju, koju su nekad obrađivali u Dolovima, Turici i Planim Dolima gdje su im i staje. Ispaše ima dosta i prostire se na svaku stranu oko sela.

Stanovništvo je živjelo od poljoprivrede i stočarstva, a u selu ima i dosta šume.

Selo je naziv dobilo od istoimenog područja zvanog Zagora. Dijeli se u tri grupe kuća, ali te grupe nemaju posebnih imena. Selom dominira kuća Petrovića.

Broj stanovnika u selu po godinama je iznosio: 1851. godine – 267; 1895. godine – 127; 1926. godine – 160; 1948. godine – 149; 1991. godine – 17; 2015. godine – 4.

Po kazivanju mještana sela Zagore, beg Resulbegović je u selu imao čardak i čatrnju. On je u tom čardaku stanovao samo u ljetnom periodu, a zimi bi boravio u Trebinju. Danas postoje ostaci tog čardaka gdje je beg živio i čatrnja. To imanje gdje se nalaze ostaci čardaka i čatrnja danas pripadaju porodici Rupić. To je najstariji čardak u cijeloj Zagori. Takođe, mještani kazuju da je beg Resulbegović u Zagori bio sve do kraja 1700. godine, i da je bio na gozbama, ženidbama, udajama i drugim priredbama i to uvijek na čelu sofre.

Svaka porodica u Zagori je imala staje izvan sela, gdje su izgonili stoku u ljeto i jesen.

Selo koristi vodu iz čatrnja, lokvi (Unkovića Lokva, Gorješnica, Mali Ubalac i Veliki Ubalac) i kamenica. Svaka porodica je imala jednu, a neka dvije i više čatrnja (tek od dolaska Austrougarske pa na ovamo).

Od starina u selu se nalaze stećci. U srednjovjekovnom groblju se danas nalaze pet oštećenih stećaka. Svi stećci su u obliku ploče. Između Prijeke Njive i Ploča na putu pod selom vele da su bila 3–4 groba, te se i danas mogu opaziti ali vrlo teško. O njima se ništa ne kazuje.

Selo okružuju brda, kao što su: Ilijino osoje (876 m) koje pripada i selu Janjač, Vosnik (1124 m) koje pripada i selu Plana Dola, Dubovac (1061 m) koji pripada i selima Vrpolje i Dolovi, Radoš (1248 m), Mužice, Kuci, Voćine, Veliki vrh i druga.

U Zagori su živjele srpske porodice: Anđić (1 kuća), Vrtikapa (1 kuća), Vuković (3 kuće), Đurić (1 kuća), Jelić (1 kuća), Laketić (1 kuća), Petrović (10 kuća), Rupić (1 kuća) i Unković (3 kuća).

Nekada su u Zagori živjele porodice Vekovići i Padrovi, pa su izumrli. Blizu Laketića kuće nalaze se omeđine gdje su Vekovići živjeli, a kod Padrove Glavice nalaze se omeđine koje pokazuju da su tu živjeli Padrovi.

U selu se nalazi vrlo stara crkva koja je posvećena Svetom caru Konstantinu i carici Jeleni ili kako je mještani zovu Đurđevica. Crkva nije posebno istraživana, a koliko je poznato i na osnovu dostupne građe u naučnoj literaturi nije opisivana.

Prema predanju mještana, bile su tri sestre Đurđa, Višnja i Gruba. One se nisu udavale. Bile su imovno bogate. Višnja i Gruba su sagradile po čatrnju, a Đurđa omanju crkvu (kapelicu) koja je po njenom imenu dobila ime Đurđevica. Đurđa je crkvu sazidala u dvorištu groblja koje potiče još iz srednjeg vijeka. Crkva je podignuta za vrijeme Turskog perioda.

Mještani pričaju da je crkva bila sagrađena od kamena, a pokrivena kamenim pločama i da je polovina crkve bila sazidana u zemlji. Tada su bile tri stepenice kojima se spuštalo do poda, kazuju mještani.

Takođe, po pričanju mještana u tu crkvu je moglo da uđe jedva 10 do 15 vjernika. Ne zna se da li je crkva imala zvono i kako je u unutrašnjosti izgledala, te da li je bilo natpisa ili ne.

Današnja crkva je izgrađena na temeljima stare bogomolje. Gradnja je počela 1906. godine, a potpuno je dovršena 1909. godine kada je i osveštana. Crkvu je osveštao tadašnji mitropolit Zahumsko-hercegovački Petar Zimonjić. Kum crkve je bio Savo Vuković – Šašulica.

Na crkvi su prvi rekonstrukcioni radovi izvođeni 1972. godine. Prvu ozbiljniju sanaciju crkva je doživjela sredinom osamdesetih godine. Sve su radili Zagorani putem dobrovoljnog priloga i svojim trudom.

Godine 2006. Rade Petrović, rodom iz sela Zagore, zajedno sa ostalim nekadašnjim i sadašnjim mještanima svih sela Zagore pokreće novu akciju, u kojoj je ponovo pokrivena i sanirana crkva, staro zvono je skinuto i ostavljeno u školskoj učionici, a postavljeno novo električno zvono, obnovljeni zidovi i kapija na crkvenoj porti, gdje je i crkvište.

Radovi na crkvi završeni su početkom maja 2009. godine. Te godine je crkvu osveštao episkom zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, uz sasluženje sveštenstva eparhije, među kojima je bio i paroh zagorski, otac Nikola Janković.

Stotinjak metara sjeverno od Hrama Svetog cara Konstantina i carice Jelene, nalazi se na 645 mnv, prizemna zgrada, koju narod naziva "Škola". Ozidana je od kamena sa krečnim malterom bez cementa. Vanjski dijelovi zida su obloženi fasadom. Na mjestu gdje se vadio kamen od koga je škola izgrađena, napravljena je čatrnja u koju staje oko 119 kubika vode i koja se i danas nalazi u školskom dvorišu. Mještani pričaju, da onaj koji nije htio da radi na školi plaćao bi dnevnice.

Osnova škole je u obliku ćiriličnog slova "G". Prizemlje je podijeljeno na dva hodnika, ostavu, WC, učionicu i tri prostorije (kancelarije). U jednoj od prostorija stanovali su učitelji/ce.
Poznato je da su đaci sa područja Zagore do 1924. godine odlazili u školu Poddobromane koja je počela sa radom 1901. godine i na Neum kod Žabice (Ljubinje).

Učitelji/ce koji/e su predavali/e u Zagori od 1929. do 1977. godine su: Paula Barišić, Blažo Radulović, Maljenko Kunčević, Novica Simić, Dobroslava Skvarica, Jovo Čobanović, Gospava Anđić, Savo Bašić, Rade Petrović, Miljko Kujačić, Savo Jokanović, Radovan Vuletić, Rade Mumalo, Bogdan Vuletić, Nevenka Milovanović, Jokica Manojlović, Jezdimir Bjelica, Marica Bjelica, Hasnija Avdić, Jovo Nožica, Mitra Tešanović, Ljubo Cmiljanić, Nada Lugonja, Danica Komnenić.

U Zagori su đaci pohađali samo četvororazrednu osnovnu školu. Roditelji neku djecu nisu slali u školu, jer su morali da čuvaju stoku i pomažu oko kućnih poslova.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata obrazovanje i opismenjavanje u zgradi školi se nije izvodilo. Tada je u zgradi škole u toku aprila i maja 1942. godine bio smješten Štab Južnohercegovačkog partizanskog odreda. Od 1941. do 1945. mještani pričaju da je škola bila djelimično porušena.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata, obnovljen je rad škole, tačnije 1947. godine, u novoj državi i u novim okolnostima.

Iz matične knjige od 10.6.1961. godine se vidi da se škola zvala "Risto Vreća".

Zanimljivo je, kako kažu mještani, da su đaci učiteljici Pauli Barišić iz školske zgrade napolje iznosili na ledinu drveni krevet na kome se ona odmarala, a đaci su joj po obližnjim livadama brali cvijeće i grm da joj prave hlad od sunca. /nastaviće se/