Kada su 1968. godine sovjetski tenkovi ušli u Prag hitno je održana vandredna sjednica Vlade SR Crne Gore na kojoj je jednoglasno osuđena invazija i zatraženo od Rusa da se povuku iz Čehoslovačke.
Na pitanje novinara šta će Crnogorci preduzeti ako slučajno Rusi ne ustuknu, od Đorđija Pajkovića stigao je lakonski odgovor da će se čelni crnogorski komunisti ponovo sastati i razmotriti sljedeće korake.
Brežnjev je nekako odolio silnim iskušenjima i pritiscima iz Podgorice i sovjetske trupe ostale su u Čehoslovačkoj sve do raspada obje države 1991. godine, ali pitanje je kako će Putin reagovati nakon istupa Lagumdžije, Radmanovića, Dodika i drugih regionalnih lidera i neospornih autoriteta. Vidjela žaba gdje se konji kuju, pa su i naše kreketuše dale sebi za pravo da prosipaju fraze i traže da se spor u Ukrajini riješi pregovorima i mirnim putem. Niti ih je bilo ko šta pitao, niti korumpirani i potrošeni političari imaju bilo kakav legitimitet, autoritet, moć i ugled da daju prijedloge i razmatzraju krupna diplomatska pitranja. Država apsurda kojom naši Metuzalemi upravljaju ne može bez stranih infuzija i pomoći preživjeti ni jedan dan, ona nema bilo kakav uticaj na dešavanja u okruženju, pa je tragikomično da domaći političati dijele lekcije i daju sugestije Putinu, Keriju i Jacenjuku, a nisu u stanju decenijama da riješe i najmanji problem u sopstvenoj Zemlji čuda.
Kao i tokom Krimskog rata od 1853. do 1856. i sadašnji događaji i kriza u Ukrajini sigurno će imati određene refleksije i na dešavanja u našem regionu. Ukoliko naši političari budu mudri, a to je nažalost teško očekivati, možda bi se iz novog konflikta mogla izvući korist. Čerčil je davno rekao da u diplomatiji i politici nema vječitih prijatelja već samo vječitih interesa, i ne treba biti u zabludi da velike sile imaju pretjerane emocije i naklonost prema nekom narodu, i da će žrtvovati i najmanji interes zarad nečijih
ciljeva. Ipak u sukobima između istoka i zapada Srbi su uvijek posmatrani kao mali Rusi i podružnica Moskve na Balkanu, i zato su često bili izloženi velikim pritiscima zapadnih sila, a Hrvati, Albanci i Bošnaci tradicionalno su mogli da računaju na podršku "zapadnih saveznika".
Raspad Sovjetskog Saveza lančano je doveo i do raspada Jugoslavije, zapadne sile odlučile su da Balkan vrate u daleku prošlost i skroje ga u skladu sa tajnim sporazumom između Gorčakova i grofa Andrašija iz 1876. pa je nestala velika i snažna slavenska država, Srbije je vraćena preko Drine i ostala je bez izlaza na Jadransko more. Moskva je daleko, a njenu slabost tokom 90-ih godina prošlog vijeka zapad je iskoristio da Balkan složi po svojoj mjeri i ukusu. Umjesto da se u teškim trenutcima slože oko vitalnih nacionalnih interesa i pokušaju bar nešto da odbrane i sačuvaju, neodgovorni, nedorasli i nedostojni srpski političari vodili su borbu ko će doći na vlast i više opljačkati narod pa nije ni čudno šta smo sve izgubili i što se danas nalazimo u ovako teškoj situaciji.
Umjesto figure pijanog Jelcina, sa kojim su se ismijavali Klinton i političari sa zapada, na čelo Rusije došao je autoritativni Putin, a njegova moć i čvrsta ruka je upravo ono što je potrebno slovenskim narodima da bi uredili svoju državu. Dešavanja u Siriji, a potom i u Ukrajini i na Krimu pokazala je da Rusija više nije drugorazredna sila, i da je njena ekonomsko jačanje i kriza na zapadu dovela do značajnih pomjeranja u odnosu snaga. Više je nego očigledno da će Rusija ubrzo povratiti Krim i ojačati svoj uticaj na istoku Ukrajine, i da će Jacenjuk i nove prozapadne vlasti doživjeti veliki debakl ako pokušaju da se suprotstave Putinovim namjerama jer uz velika obećanja od Engleza i "saveznika" tradicionalno mogu dobiti samo deklarativnu i moralnu podršku i tapšanje po ramenu.
Pitanje je kako će se naši političari snaći u novonastaloj situaciji, i da li će znati da iskoriste okolnosti koje nam idu na ruku. Zapad nije imao adekvatnog konkurenta i Evropska Unija je godinama podizala ljestvicu, a mi smo bespotrebno činili velike i bolne ustupke ne shvatajući da se nakon Hrvatske vrata Unije zatvaraju na duži period. Otvarati granice, praviti ustupke i uništavati privredu srljajući sa povezom na očima u neizvjesnost i maglu mogu samo ucijenjeni kompradori čiji je jedini interes čuvanje sopstvene kože i opstanak na vlasti.
Rusija se preko gasa i naftne industrije polako ali sigurno na mala vrata vraća na ove prostore, a mi možemo da opstanemo i ostvarimo svoje ciljeve jedino ako budemo imali neucjenjeno i pametno rukovodstvo koje će bez emocija između istoka i zapada donositi strateške i mudre odluke. Za razliku od zapadnih sila, Rusi nas nikada nisu bombardovali i napadali ako nam nisu pružili očekivanu pomoć i zaštitu u teškim trenucima. Srbi su svoje vitalne nacionalne interese u prošlosti mogli da riješe jedino u trenutku kada je Rusija bila na nogama, ali nažalost narod je iznjedrio neodgovorne i nedorasle vođe koji nisu prepoznali trenutak i donijeli mudre odluke. Okrenuti leđa Rusiji, i ne iskoristiti na pravi način privredne, ekonomske ali i druge prilike koje se pružaju, moglo bi zakovati i posljednji ekser u kovčeg napaćene nacije.
Шта Ви мислите о овоме?