Životna priča zvijezde „Tvrđava“: Rat mu uništio mladost, radio na mješalici da prehrani porodicu Jovo Maksić (53), domaći glumac, odrastao je u maloj seoskoj sredini podno Dinare, u selu Plavno kod Knina.
Otac mu je bio sveštenik, a rano djetinjstvo bilo mu je ispunjeno radošću i slobodom koju samo selo može da pruži. Malo je poznato da je ime dobio po očevom kolegi. Svoju životnu saputnicu upoznao je u Kninu.
Početkom devedesetih, kada su političke i ratne tenzije potresale bivšu Jugoslaviju, život Jova Maksića i njegove porodice naglo se promijenio. Rat mu je uskratio mladost, a najviše ga je pogodila razdvojenost od najveće ljubavi — djevojke iz Knina. Godine straha, neizvjesnosti i privremenih selidbi postale su dio svakodnevice, ali ih je sudbina kasnije ponovo spojila.
Nakon rata, u Banjaluci su se slučajno sreli i nastavili tamo gdje su stali, a ubrzo su se i vjenčali te započeli zajednički život u Beogradu.
U novoj sredini dobili su kćerku Isidoru 1997. godine, dok je Jovo još studirao završne godine glume, balansirajući između akademskih obaveza, očinstva i egzistencijalnih briga. Četiri godine kasnije rodio se i sin Rastko, a porodica je postala njegova najveća životna vrijednost i motivacija da istraje u poslu koji tada još nije pružao sigurnost.
Glumac često ističe koliko je ponosan na svoju djecu, koja važe za izuzetno vaspitanu.
Period studiranja bio je posebno zahtjevan. Uz redovne obaveze na fakultetu, povremeno je radio fizičke poslove kako bi obezbijedio egzistenciju porodici — najčešće na građevini, na mješalici, kod prijatelja koji je imao firmu.
O tom iskustvu Maksić je jednom prilikom rekao:
„Vrlo rano sam dobio porodicu i tu onda nema kukanja, nema maženja samog sebe. I ovaj posao je surov — bacate se u koštac. Razmišljate: ‘Ono dijete tamo treba da jede’. Moja najvažnija misao je moja porodica, a onda sve ostalo. Kada je ona dobro, onda i ja lijepo radim, bez opterećenja. To je usko povezano. Nisam se libio. Na kraju krajeva, sutra ću da igram zidara, a ne znam ciglu da nosim — ovako bar znam, mogu i moleraj da radim.“
Dodao je i da je u tom periodu igrao jednu ili dvije predstave mjesečno, dok je ostatak vremena radio na građevini.
„Na mješalici, ma sve poslove koje je trebalo. Naučio sam mnogo zanata i mislim da od toga ima mnogo koristi. Kada je prošlo neko vrijeme, shvatio sam da moje vrijeme tek dolazi“, ispričao je Maksić.
Podsjetio je i na period kada se oženio sa 24 godine, dok je bio na trećoj godini Akademije.
„Djete je bilo na putu i pokojni profesor Bajčetić se zabrinuo i rekao: ‘Ti moraš od nečega da živiš’. On i FDU su mi izašli u susret da potpišem prvi ugovor sa pozorištem u Vršcu, gdje sam postao njihov stipendista. Tamo sam odigrao svoju prvu profesionalnu premijeru, 1. oktobra 1996. godine.“
Taj datum, kako kaže, posebno pamti.
„Tog dana sam postao otac — rodila se moja Isidora. Sinu sam dao ime po Rastku Lupuloviću, ocu Ilarionu. To je jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao. Nije mi bilo čudno kada se zamonašio, toliko je čista duša da se čovjek pred njim može samo postidjeti. Imao je veliki uticaj na mene i, ako u meni ima nešto dobro, to je njegova zasluga“, rekao je Maksić ranije za portal Nova.rs.
Šta Vi mislite o ovome?