Kako je „Trebinje“ plovilo do Njujorka: Brod koji je nosio ime našeg grada (FOTO)

Pedesete godine prošlog vijeka, osim otvaranja Fabrike – Industrije alata, obilježilo je još nekoliko važnih događaja za Trebinje. Tih godina počele su pripreme za izgradnju hidroenergetskog sistema na rijeci Trebišnjici, a sagrađeni su, između ostalog, Novi (Kameni) most, čiji je konstruktor bio Arpad Haberle, i Hotel „Leotar“. U Gradskom parku je „nikao“ i monumentalni „Spomenik borcima palim u borbi protiv fašizma 1941–1945“, djelo čuvenog vajara Nandora Glida, koji će kasnije steći međunarodnu afirmaciju. Pred sam kraj ove dekade, u Rijeci, 1959. godine, porinut je brod „Trebinje“ – koji je tada važio za jedan od najmodernijih motornih brodova u Jugoslaviji.

Za većinu ovih događaja, na različite načine, vezuje se ime jednog čovjeka, kojeg su u rodnom gradu od milja zvali trebinjski Če Gevara. Bio je to Čedo Kapor – rođen u Kršu, učesnik Španskog građanskog rata, nosilac Partizanske spomenice 1941, istaknuti društveno-politički radnik Titove Jugoslavije i jedan od najzaslužnijih ljudi za poslijeratni razvoj Trebinja, koji, kada je „bio na funkcijama i pitao se“, nije zaboravljao svoj grad.

Iako je o Čedu Kaporu „Trebinjelive.info“ pisao u više navrata, ovoga puta donosimo jednu zanimljivu priču o brodu „Trebinje“, čiji je kum prilikom porinuća u Rijeci, 28. novembra 1959. godine, bio upravo Kapor.

BROD „TREBINJE“

„Trebinje" je u to vrijeme važio za jedan od najmodernijih i najbržih linijskih brodova u Jugoslaviji. Za potrebe riječke „Jugoslovenske linijske plovidbe – Jugolinija“ izgradilo ga je brodogradilište „3. maj“, takođe iz Rijeke. Brod je bio namijenjen za prekookeansku plovidbu na relaciji Rijeka–Njujork, dugoj oko 4.846 nautičkih milja (oko 8.975 kilometara). Tu razdaljinu „Trebinje“ je prelazilo za 11 dana. Pod punim teretom razvijalo je brzinu od oko 18,5 čvorova, odnosno oko 34,3 kilometra na čas.

Dužina broda bila je 155 metara, a širina 20,5 metara. Prema podacima brodogradilišta "3. maj", nosivost mu je iznosila 10.663 tone. Glavni motor imao je 10.400 konjskih snaga, a isporučila ga je firma „CRDA“ iz Trsta po licenci „Sulzer Winterthur“. Brod je imao i rashladni prostor za teret, u kojem se temperatura mogla spustiti do minus 20 stepeni Celzijusa, a koji je mogao da primi između 350 i 400 tona tereta.

Tadašnji direktor „Jugolinije“ Radivoje Kesić rekao je da je brod „Trebinje“ prvi od šest brodova istog tipa koji će biti među najmodernijima u svijetu, s obzirom na njihovu veličinu i namjenu.

„Kružno putovanje od Rijeke do Njujorka biće smanjeno za jednu trećinu, pa će se sa ovih šest brodova linija održavati tri puta mjesečno, umjesto dosadašnja dva puta“, kazao je u svom govoru Kesić, zapisano je u 76. broju „Glasa Trebinja“ iz 1960. godine.

Brod je raspolagao prostorijama za posadu i kabinama za 20 putnika, koje su odgovarale komforu tada prvorazrednih hotela. Sve prostorije bile su opremljene sistemom za klimatizaciju vazduha.

Izgradnja broda „Trebinje“ koštala je oko 3.000.000.000 tadašnjih dinara, što je, prema tadašnjem zvaničnom paritetu od 300 dinara za jedan američki dolar, odgovaralo iznosu od oko 10.000.000 dolara.

PRIMOPREDAJA BRODA

Brod „Trebinje“ predat je na upotrebu „Jugoliniji“ u avgustu 1960. godine, a već u septembru iste godine krenuo je na svoj prvi put ka Njujorku, izvjestio je za „Glas Trebinja“ Ljubiša Korać.

Prilikom primopredaje broda prisutna je bila i delegacija našeg grada – kum broda Čedo Kapor, te Nasko Volić, Jovo Grkavac, Mujo Kurtović, Ahmet Spahović, Ilija Stanić, Milan Dučić i Ljubiša Korać.

Foto: Trebinjci/Fejsbuk

„Brod je pokrenuo svoje motore 14. avgusta tačno u 10.49 časova. Čitava svečanost je održana na brodu dok je on plovio Kvarnerskim kanalom“, zapisao je Korać, navodeći da je prvi kapetan broda bio Božo Zoričić. Nakon predaje dokumentacije o samom brodu začuli su se zvuci fanfara, a na glavnom jarbolu „Trebinja“ zaviorila se jugoslovenska zastava.

Tokom primopredaje „Trebinja“ preduzeću „Jugolinija“ razmijenjeni su darovi između delegacije našeg grada i posade broda, koje su predvodili Čedo Kapor i Božo Zoričić. Kapor je predao darove u vidu nekoliko umjetničkih slika i fotografija i mnogobrojnih predmeta kućne radinosti, dok je Zoričić našem gradu darovao umjetničku sliku broda „Trebinje“ u vožnji – rad riječkog slikara Antuna Žunića, koja se čuva u Muzeju Hercegovine.

KAPOR: NARODU TREBINJA UKAZANA POSEBNA ČAST

Kum broda Čedo Kapor rekao je prilikom njegove primopredaje „Jugoliniji“ da narod Trebinja smatra da mu je i ovom prilikom ukazana posebna čast jer on nosi ime „Trebinje“, izražavajući nadu da će brod ponosno ploviti morima svijeta i svuda biti svjedok borbe za slobodu i bolju budućnost.

„Iako ne leži na samom moru, već u njegovoj neposrednoj blizini, Trebinje je uvijek bilo licem okrenuto prema moru, pa je kroz cijelo njegovo postojanje strujao život od njega prema moru i od mora prema njemu“, naveo je Kapor.

On je kazao da su građani Trebinja kroz istoriju, uvijek i iznad svega, gajili istinsku ljubav prema slobodi i progresu, te da su, težeći tim idealima, prolazili kroz slavne, ali i teške trenutke – boreći se protiv stranih zavojevača i vjekovne nemaštine, čvrsto vjerujući u pobjedu.

„Otuda, ovaj gest, da jednom velikom i ovako lijepom brodu date ime 'Trebinje', njegovi građani znaće da cijene i neće zaboraviti“, poručio je Kapor.

DOČEK U RIJEČKOJ LUCI

Ljubiša Korać piše da je za vrijeme prve plovidbe brod „Trebinje“ prolazio pored mnogih naselja, pozdravljajući ih snažnom sirenom.

„Veličanstven je bio pozdrav Riječana kad je brod uplovio u riječku luku. Dok su ga snažni remorkeri (vučni brodovi) lagano uvlačili u luku, brod je bez prestanka sirenom pozdravljao grad. Otpozdravljali su mu svojim sirenama svi brodovi koji su se zatekli u luci. Na pristaništu, vedro nedjeljno popodne, privuklo je hiljade Riječana koji su čekali da vide brod“, navodi Korać u svom izvještaju za „Glas Trebinja“.

PRVI PUT U NJUJORKU

O dolasku broda „Trebinje“ u Njujork svjedoči Ljubiša Korać. U autorskom tekstu objavljenom u „Glasu Trebinja“, Korać piše o doživljajima na Atlantskom okeanu, uplovljavanju u njujoršku luku 20. septembra 1960. godine, razgovorima na brodu i savjetima kapetana Boža Zoričića.

„Vrijeme nam je bilo naklonjeno. Samo posljednjeg dana plovidbe, kad smo se već bili primakli Njujorku, naoblačilo se i padala je kiša. Ipak, brod se 'pošteno' valjao, naravno – i mi s njim. Mornari su nas ubjeđivali da to nije ništa, da tako mirno more rijetko prati brodove na ovom putu“, svjedoči Korać.

Pred ulazak u Njujork dobili su „pilota“ da ih dalje vodi, ali još uvijek prilično daleko od „pravog“ Njujorka. Od onog Njujorka koji su nosili u svojoj mašti, sa sidrišta su mogli da vide samo Kip slobode.

„Put od Kazablanke (Maroko) do Njujorka prešli smo za svega sedam dana i četiri sata plovidbe, ploveći prosječnom brzinom od 18,5 čvorova (oko 34,3 kilometara na čas). To je apsolutni rekord za sve jugoslovenske brodove, a vjerovatno i rekord uopšte za ovu vrstu brodova u svijetu“, zapisao je Korać.

U isto vrijeme, 20. septembra u ranim jutarnjim časovima, pored broda „Trebinje“ prošao je britanski brod „Kvin Elizabet“, na kojem je, između ostalih, bio i Josip Broz Tito. U Njujorku je boravio zbog održavanja redovne sjednice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, kada je održao i jedan od odlučujućih susreta sa predstavnicima nesvrstanih zemalja, pred veliki samit nesvrstanih koji je 1961. godine održan u Beogradu.

„Ceremonija svečanog ulaska našeg broda u luku počela je oko 10.00 časova. Ponovo smo dobili 'pilota' za koga nam je kapetan rekao da vodi sve brodove koji prvi put dolaze u Njujork“, naveo je Korać.

Ulazak broda „Trebinje“ u njujoršku luku pratili su helikopter i tri remorkera, od kojih je jedan sa šmrkovima vode formirao vodoskok, koji je simbolizovao krštenje broda.

„Odjednom smo ugledali obrise mnoštva nebodera. Pred nama je bio Donji Menhetn, a ubrzo smo uplovili u rijeku Hadson, gdje su glavna njujorška pristaništa i gdje se završavao naš svečani put. Ovdje smo se polako okrenuli i otplovili u naše pristanište na obali Bruklina. Ova svečana plovidba trajala je tri sata, nakon čega je brod uplovio u Eri Bejsin, gdje pristaju svi jugoslovenski brodovi“, zapisao je Korać.

Brod su dočekali konzul FNRJ u Njujorku Mirko Žgur, pomorsko-trgovački agenti Andrija Stipanović i Ljubo Krstulović i drugi jugoslovenski službenici u SAD.

DUČIĆEVA OSTAVŠTINA

U Njujorku se, pod staranjem izvršioca testamenta Jovana Dučića – njegovog rođaka Mihajla Dučića, nalazila Dučićeva biblioteka, koja je, po piščevoj želji, trebalo da bude predata Narodnoj biblioteci u Trebinju. Kao prevozno sredstvo za dopremanje Dučićeve ostavštine izabran je, simbolično, brod „Trebinje“.

Već na njegovoj prvoj plovidbi ka Njujorku na brodu su se našli Ljubiša Korać – zadužen da reguliše pravne nesuglasice oko ispunjenja Dučićevog testamenta – i Muhamed Karamehmedović, da prikupi cjelokupnu dokumentaciju i najvažnije podatke zabilježi filmskom kamerom, kako bi o svemu spornom i nespornom bili informisani građani Trebinja.

Tako je, u jednoj od narednih plovidbi do Njujorka, brodom „Trebinje“, 1961. godine stigla Dučićeva biblioteka i lična arhiva. Prema popisu od 1. maja te godine, legat je imao 5.427 bibliotečkih jedinica.

Dopremanju ove vrijedne građe doprinio je i sam Čedo Kapor, iako Dučić u tadašnjoj Jugoslaviji nije bio među omiljenim pjesnicima i književnicima. Ipak, Kapor je, kao razuman čovjek i Trebinjac, prije svega Dučićevu biblioteku stavio iznad dnevnopolitičkih razmirica i ispunio jednu od brojnih želja velikog pjesnika i diplomate.

Brod su tada u Gruškoj luci u Dubrovniku, odakle je krenuo i u koju se vratio sa Dučićevom bibliotekom, ispratili i dočekali brojni Trebinjci.

INDIJSKI OKEAN 1967.

Dana 23. septembra 1967. godine, na putu od Rijeke do Madrasa u Indiji, 300 milja (oko 482 kilometra) jugoistočno od grada Durbana u Južnoafričkoj Republici, u vodama Indijskog okeana, posada „Trebinja“ napustila je svoj brod nakon što je izbio požar u mašinskoj prostoriji.

Sovjetski brod „Mitišči“ odvukao je napušteni „Trebinje“ u Tulear (današnju Toliaru) na Madagaskaru. Brod je zatim prodat danskoj kompaniji iz Nakskova, a potom grčkoj firmi iz Pireja, koja ga je preimenovala u „Kaptastamati“ 1968. godine. Ubrzo je prodat jednoj firmi sa Bermuda – prekomorske teritorije Ujedinjenog Kraljevstva, a zatim švajcarskoj kompaniji iz Ženeve, koja ga je preimenovala u „Champex“.

Uslijedilo je još nekoliko prodaja. Nekadašnji ponos jugoslovenske trgovačke flote konačno je rashodovan u oktobru 1983. godine u Indiji.

Brod koji je nosio ime „Trebinje“ tako je, poslije više od dvije decenije plovidbe, završio svoj put.