Glumac Raša Bukvić za TrebinjeLive: U Trebinju imam osjećaj da sam se vratio svojima

Dobitnik „Zlatnog platana“ na Festivalu evropskog i mediteranskog filma u Trebinju, Radivoje Raša Bukvić, iza sebe ima uloge u domaćim i svjetskim produkcijama, život u Beogradu, Parizu i Los Anđelesu, ali sebe i dalje najradije opisuje kao sina Danila i Verice i istraživača ljudskog karaktera. U Trebinju se, kaže, ne osjeća kao gost – hercegovački govor slušao je još u djetinjstvu, od bake, porijeklom iz Uboska kod Ljubinja. Zato svaki dolazak na jug za njega ima posebnu težinu: kao da se vraća svojima.

Iako je igrao u brojnim filmovima i serijama, sarađivao sa velikim imenima i gradio karijeru daleko izvan granica Srbije, Bukvić na pitanje ko je zapravo odgovara bez velikih riječi.

– Ja sam sin Danila i Verice. Rođen sam u Somboru, živio sam u Beogradu, Parizu i Los Anđelesu. Moglo bi se reći da sam istraživač ljudskog karaktera i naravi. Podizvođač u glumi – kaže uz osmijeh.

„Kada dođem u Trebinje, kao da sam se vratio kod svojih“

U Trebinju je boravio četiri ili pet puta, ali mu je, kako kaže, grad od prvog susreta bio neobično blizak i poznat.

– Imam osjećaj kao da poznajem ovaj kraj i ovaj grad, kao da ovdje na neki način pripadam. Moja baka po majci, iako je rođena u Vojvodini, porijeklom je iz Uboska kod Ljubinja, od Janjića. U njenoj kući se uvijek govorilo onako kako se govorilo u Ubosku. Hercegovački dijalekat bio je prisutan za stolom iako smo živjeli u Vojvodini – priča Bukvić.

Od bake je, vjeruje, naslijedio upornost, marljivost i naviku da se dan započinje rano.

– Svi Ljubinjci koje poznajem su vrijedni i ranoranioci. Zato, kada dođem u Trebinje, imam osjećaj da sam se vratio kod svojih.

Hercegovce opisuje jednom riječju – gospodstveni. Posebno mu je, kaže, zapalo za oko kako izgledaju i ponašaju se mladi ljudi u Trebinju.

– Ne vidim da omladina na majicama nosi velike natpise i nazive brendova. Vidim bijele majice i košulje, diskretnost, uljudnost i jednostavnost. Sve je nekako opeglano, vitko i gospodstveno. Stvarno se čuvate ružnoće i lošeg ukusa – ističe Bukvić.

U velikim gradovima, dodaje, ljudi lakše zaborave ko su i odakle potiču, a pritisak korporacija i velikih brendova često nameće prosječnost i neukus.

– Trebinje jeste mala sredina, ali je gradska i urbana. Ovdje postoje materijali od kojih se gradi, postoje gabariti koji se poštuju, čuvaju se zelenilo i širina. Imam utisak da ste sačuvali ljepotu s kraja 19. i početka 20. vijeka.

„Glogovac je bio veći od svih nas jer nije glumio – on je bio“

Jedna od najsnažnijih veza Bukvića sa Hercegovinom jeste i glumačko nasljeđe Nebojše Glogovca, koji je djetinjstvo proveo u Trebinju.

Za Bukvićevu generaciju, Glogovac nije bio samo veliki glumac već mjera istinitosti u glumi.

– Nebojša je bio nadahnuće cijeloj mojoj generaciji. Gledali smo njegove uloge koje su bile nevjerovatno iskrene i istinite. Njegov izraz bio je prirodan, govor tačan, a pokreti uvjerljivi. Tvrdim da nisam vidio nijedan sekund njegove loše glume, nijedan pogrešan ton, pokret ili postupak – naglašava Bukvić.

Glogovčeva veličina, kaže, bila je upravo u tome što publika kod njega nije vidjela glumu.

– Bio je veći od svih nas zato što nije glumio, nego je bio. Svoje likove oživljavao je do te mjere da ispred sebe niste vidjeli glumca, već živog čovjeka. Nije bilo važno da li igra pozitivca, negativca, čovjeka u muci ili problemu – vjerovao sam mu u svakoj sekundi.

Upravo je to, prema Bukvićevim riječima, suština filmske i pozorišne igre.

– Pravi glumac je onaj kod koga ne vidite glumu. Povjerujete da se sve zaista događa tom čovjeku i u tom trenutku zaboravite da gledate film. Mnogo mi je žao što nas je Nebojša napustio. Njegov odlazak je ogroman gubitak.

Vjera kao duhovna higijena i put ka smirenju

Bukvić je odrastao u vremenu i državi u kojoj se o vjeri nije mnogo govorilo. Ipak, životne okolnosti postepeno su ga navele da traga za sopstvenom duhovnošću.

– Vremenom sam došao do toga da je vjera jedna vrsta duhovne i lične higijene. Bez nje lako zapadamo u duhovnu nehigijenu i više ne znamo šta je svjetlo, a šta tama, šta je dobro, a šta loše, šta je istina, a šta laž, šta je lijepo, a šta ružno – objašnjava on.

Glumačka profesija, kako kaže, nosi brojna iskušenja. Stalna potreba da čovjek nešto ima, postigne i pokaže može ga udaljiti od suštine.

– Sve su to iskušenja koja nas udaljavaju od smirenja. Da nisam otkrio potrebu da se bavim sopstvenom vjerom i unutrašnjim mirom, vjerovatno bih odavno odustao. Ovako ne očekujem previše od života i radujem se malim stvarima. To je najveća korist koju sam dobio od svog duhovnog treninga.

Sombor – grad u kome su kultura i ljepota dio svakodnevice

O svom rodnom Somboru Bukvić govori sa neskrivenim ponosom. Priznaje da je veliki lokalpatriota, ali i da čvrsto vjeruje da je to jedna od najljepših urbanih sredina u Srbiji.

– Za one koji nisu bili u Somboru moram da kažem da su mnogo propustili. Grad je građen kao centar sa sedam radijalnih pravaca koji iz njega izlaze, pa iz ptičije perspektive podsjeća na sunce – priča Bukvić.

Na malom prostoru smješteni su pozorište, muzeji, arhivi i galerije, dok su muzika, horsko pjevanje i tamburaška tradicija duboko ukorijenjeni u život grada.

– U moje vrijeme rokenrol je bio veoma značajan. Danas ga ima manje, ali je grad i dalje muzički bogat. Živi tambura, žive tamburaši. Sombor je, poput Trebinja, mala sredina sa mnogo ukusa i sačuvane ljepote. Zato Trebinjci, ne znam šta čekate – ima ljepote i na sjeveru – poručuje Bukvić.

Zbog djevojke ušao u dramsku sekciju, a otkrio životni poziv

Njegova ljubav prema glumi nije počela planski, niti je od najranijeg djetinjstva sanjao o pozornici i kamerama.

Sve je počelo zbog jedne djevojke.

– Kao dječak sam bio zaljubljen u djevojku koja je bila član dramske sekcije. Jedini način da joj se približim bio je da se i ja učlanim. Bio sam spreman i da se obrukam na sceni, samo da bih je bolje upoznao – prisjeća se Bukvić.

Na kraju se sa djevojkom nije zbližio, ali je na prvoj školskoj priredbi osjetio reakciju publike koja mu je promijenila život.

– Tada sam prvi put pomislio da bih mogao sebe da vidim kao glumca. Imao sam 12 ili 13 godina, bio sam sedmi ili osmi razred. Veoma sam srećan što sam tako rano otkrio čime bih mogao da se bavim u životu.

Izbor profesije smatra jednom od najvažnijih životnih odluka, gotovo jednako važnom kao i izbor životnog partnera.

– Duško Radović je govorio da čovjek mora dva puta da bude pametan u životu – kada bira profesiju i kada bira partnera. Ako ta dva dana ne bude pametan, moraće da bude pametan svakog dana – podsjeća Bukvić kroz osmijeh.

Sedam mjeseci priprema za jednu priliku

Kada je odlučio da upiše Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, nije ostavljao rezervnu mogućnost. Odlučio je da na prijemni ispit izađe samo jednom i da tada pokaže sve što zna i može.

– Shvatio sam da sam pred sebe postavio ogroman izazov. Odlučio sam da sve svoje mentalne i duhovne snage usmjerim samo na taj prijemni ispit. Nisam želio da pokušavam tri ili četiri puta i godinama tražim svoju sudbinu. Htio sam odmah da vidim da li to mogu, da li umijem i da li me profesori prepoznaju kao potencijalnog glumca.

Pripreme je započeo u novembru, iako je prijemni bio tek u junu.

– Prijemni sam spremao sedam mjeseci. Bio sam spreman kao zapeta puška. Kada sam izašao na scenu Fakulteta dramskih umjetnosti, eksplodirao sam. Vidjeli su i želju i trud i nisu imali drugu mogućnost nego da me prime – govori Bukvić.

Studiranje u „vrijeme koje je bilo nevrijeme“

Njegova generacija studije je započela 1997. godine, u vremenu duboke društvene krize, protesta i posljedica ratova. Ubrzo je uslijedilo i NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije.

– Studirali smo u vremenu koje je bilo nevrijeme. Posljedice ratova osjećale su se na beogradskim ulicama i u svakodnevnom životu. Naše studentske dane nisu obilježili samo zabava i zaljubljivanje, već i protesti, bombardovanje, snalaženje i dovijanje – priča Bukvić.

Tokom 1999. godine Fakultet gotovo da nije funkcionisao, ali su studenti nastavili da rade.

– Od marta do juna pripremali smo predstavu „Viktor ili djeca na vlasti“ u jednoj učionici izvan Fakulteta. Za nas je veliki uspjeh bio to što smo u takvom nevremenu uspjeli da napravimo predstavu. Radovali smo se uprkos svim nedaćama koje su zadesile narod i društvo.

Sa njim su u klasi bili Vuk Kostić, Goran Jevtić, Sonja Kolačarić i druge kolege, a njihov profesor Biljana Mašić nije im prenosila samo znanje o glumi već i strog profesionalni i etički kodeks.

– Estetika glumčeve igre zavisi od ličnosti, nadahnuća, partnera i brojnih drugih okolnosti. Glumac nekada može biti više ili manje dobar. Ali etika se uči od početka – ističe Bukvić.

Profesor je od njih zahtijevala odgovornost, tačnost, poštovanje partnera, naučen tekst i brigu o ličnoj higijeni.

– Usadila nam je gotovo vojničku disciplinu koja mi je kasnije mnogo značila. Shvatio sam da svoj posao moram da shvatam ozbiljno. Gluma nije pričanje viceva, iako i to može da zabavi ljude. Suština glume i dramskog djela jeste da upoznaju ljudski karakter i pomognu čovjeku da pronađe odgovore na pitanja šta je život, šta je dobro, a šta loše.

Klasu je više od konkurencije obilježila podrška

Period nakon završetka studija za mladog glumca može biti izuzetno težak. Neko prvu veliku priliku dobije poslije nekoliko mjeseci, dok drugi na nju čekaju godinama.

– Prvi posao je kamen temeljac buduće karijere. U mom slučaju trebalo je da prođe nekoliko godina do uloge koja me je malo više pokrenula. Normalno je da među mladim glumcima bude poređenja, pa i ljubomore, ali smo mi u klasi bili bliski i gurali smo jedni druge – navodi Bukvić.

Bilo je, priznaje, sitnih razmirica i rasprava, ali je preovladavala želja da jedni drugima budu oslonac.

– Ne pamtim loše stvari iz tog perioda. Pamtim da smo jedni drugima bili ohrabrenje i podrška.

Kao najvažniju lekciju koju je ponio sa Fakulteta ponovo izdvaja etiku.

– Kada ne kasnite, kada ste odgovorni i naučite tekst na vrijeme, ljudi sa kojima sarađujete to primijete. Tada kažu da ste dobri, ne misleći samo da ste dobar glumac, već da ste laki za saradnju, da ne komplikujete, da želite da pomognete i probate. Možda se nisam takav rodio, ali sam na Fakultetu shvatio koliko su važni odgovornost, preciznost i tačnost.

Trema kao dokaz da mu je stalo

Prvi profesionalni filmski kadar snimio je 2003. godine, oko dvije godine nakon završetka studija, u srpsko-austrijskom filmu.

Uloga je bila mala, ali trema ogromna.

– Dlanovi su mi bili mokri, bio sam pod velikim pritiskom i u ogromnom stresu. Ipak, čim se kamera uključila, strah je nestao i proradio je adrenalinski mehanizam – prisjeća se Bukvić.

Kada je kasnije pogledao snimljeni materijal, shvatio je da se ništa od unutrašnje nesigurnosti nije vidjelo na ekranu.

– Trema se uopšte nije primijetila. Ona je bila samo dokaz koliko mi je stalo da sve uradim kako treba.

Upravo ta potreba da se svakom liku pristupi odgovorno, istinito i bez glumačkog „falša“ obilježila je njegov put od somborske dramske sekcije do domaćih i svjetskih filmskih setova.

Iako je život proveo između različitih gradova, jezika i kultura, Bukvić u Trebinju prepoznaje nešto što mu je poznato još iz djetinjstva – govor, karakter, gospodstvenost i osjećaj pripadnosti.

Zbog toga „Zlatni platan“ za njega nije samo priznanje za dosadašnji rad, već i nagrada dobijena u gradu u kome se, kako kaže, ne osjeća kao stranac.

– Kada dođem u Trebinje, imam osjećaj da sam se vratio kod svojih.