Slika 1.jpg

Godina '95 Zetom hara,

moja skromna ordinacija,

banu nekoliko Šiptara,

kao da je prava racija.

 

Jedan je povrijeđen bio,

na licu se vidjela patnja,

drugi je srpski zborio,

ostali su bili pratnja.

 

Velika rana, krvav rukav,

očito, to je od noža,

prevodilac je naivno lukav:

„Povredilja se samo kooža!”.

 

U pitanju je nasilje,

njih je od bolnice strah,

meni nude obilje,

sve miriše na bijeli prah.

 

Na iskušenju je moje umijeće,

sječena tetiva se izdigla,

mrki Albanci kao vijeće,

u mojim rukama konac i igla.

 

Ja vežem čvorove, znoj izbija,

prsti mi rade poput čigre,

povrijeđeni kao mumija,

njemačke marke su dio igre.

 

I pričom Šiptare šarmiram,

oni na albanskom ćute,

priču šalom garniram,

plašim se da nešto ne mute.

 

I konačno - posao je završen,

prevoja još jedan navoj,

da utisak bude savršen

staviću i turban zavoj.

 

Kako završih s mrežicom tom,

prevodilac zatreperi kao list,

munu drugara laktom,

i s divljenjem reče:„Specijaljist”!

 

Doktorat i profesionalno poštenje,

te moj stručni autoritet,

ne izazvaše takvo oduševljenje

kao turban – kuriozitet!