ljubisa andjelic-min.jpg

Devedesetdvogodišnji Trebinjac Ljubiša Anđelić je po vokaciji pravnik koji se više od 30 godina bavio novinarstvom, još od kada je davne 1965. godine napisao svoj prvi autorski tekst za mostarsku „Slobodu”. Bio je dugogodišnji dopisnik zagrebačkog „Večernjeg lista” i kolumnista lokalnog lista „Glas Trebinja”, a kroz svoje knjige ispovjedne proze podsjeća znatiželjne čitaoce na duh starog Trebinja, predjele i ljude, spasavajući tako od zaborava jedno prohujalo vrijeme.

Iz Anđelićevog pera, pored mnoštva novinarskih tekstova, do sada je proisteklo oko dvadesetak knjiga posvećenih rodnom gradu i ljudima koji su činili njegovu dušu u minulim vremenima. Bavio se i vaterpolom, pa je tako i nastala ideja o prvoj knjizi „Vaterpolo na Trebišnjici 1950–1965”, u kojoj opisuje period u kojem je vaterpolo (kao i plivanje) bio najpopularniji sport koji je Trebinjcima donio osam titula prvaka BiH u seniorskoj i jednu u juniorskoj konkurenciji.

„Pokušao sam da, pored broja utakmica, rezultata i osvojenih titula, opišem zbivanja oko plivališta, gdje sam u svemu koristio sopstveno sjećanje, sačuvanu arhivu i sjećanja svojih saigrača”, kaže Anđelić u razgovoru za „Politiku”.

On ističe da je u početku imao tremu, osjećao je odgovornost, posebno prema mlađim čitaocima, da vjerno dočara dane i događaje iz sportske mladosti jedne generacije koja je stasala na Trebišnjici, gradeći početke vaterpola u BiH.

Posebno mjesto među njegovim djelima ima knjiga „Ugašeni kandelabar”, u kojoj navodi svoja zapažanja iz djetinjstva, sjećanja na radnju, nekadašnje najmodernije restoracije, koju je njegov otac Spaso Anđelić otvorio u centru Trebinja.

„To je bilo vrijeme ranog i bezbrižnog djetinjstva, nakon kojeg su uslijedili ratni dani nesigurnosti i velike opasnosti dolaskom okupatora u Trebinje, a potom i poratni dani koji su donijeli razne probleme kada su 1946. godine komunisti oduzeli i zatvorili radnju mog oca”, kaže Anđelić.

Knjiga „Skalinima u san” oslikava upečatljiva sjećanja iz trebinjskih kafana, sa šeretima, boemima, konobarima i šankerima, a koja su se širila sve do obala Dubrovnika i Boke Kotorske. Djelo „Vojnici bijele lađe” je posvećeno Trebinjcima muslimanima, Bošnjacima, koji su morali da napuste rodni grad zbog ratnih dešavanja.

Njegova knjiga „Plava čarolija” opisuje Trebinjce iz osamdesetih godina prošlog vijeka, njihove ćudi i naravi, koji prolaze centrom Trebinja, trgom, pijacom, ispod krošnji stoletnih platana… Anđelić pominje hotel „Leotar”, kafanu „Bežigrad”, obale Trebišnjice, staru željezničku stanicu, gdje se danas nalazi lokomotiva čuvenog voza „Ćire” koji je nekada bio glavno prevozno sredstvo.

Sagovornik „Politike” se sa sjetom sjeća Trebinja koje je imalo dušu, u kojem nacionalne razlike nisu bile prisutne, dok su danas to sasvim drugi vidici. Iako je dugo godina radio za dnevne novine, kaže da dnevne novine „žive” jedan dan, pa je radeći novinarski posao imao osjećaj da se takmiči sa vremenom.

„Više se puta dešavalo da nisam uspio da napišem cijeli članak, pa sam tada pola vijesti, ili njen kraj, diktirao telefonom ’iz glave’, a sve su to primali stenografi, uglavnom žene, koje su me po glasu znale dok sam ja prema njihovim glasovima stvarao sliku o njima i tako smo se godinama družili preko ’žice’”. prisjeća se Anđelić.

Obično je do vijesti i tema dolazio u kafani, gdje je često sretao ljude koji su bili pogodni za razgovor, bilježeći svakodnevne priče o poznatim i manje poznatim ličnostima. Vijesti su stizale iz „druge ruke”, ali su nerijetko uz naknadnu provjeru završavale na naslovnim stranama.